Oslobođenje Podcast

Send us Fan Mail Zašto žene i dalje nemaju ravnopravan položaj u politici, ko čini najvjernije biračko tijelo i koliko na izborne rezultate utiče zavisnost od javnih budžeta? O ovim temama u Oslobođenoj govorila je Dženana Alađuz, direktorica Fondacije Infohouse, upozoravajući na političku apatiju, stranačku lojalnost i potrebu da građani i građanke konačno počnu donositi odluke vlastitom glavom. Govoreći o odnosu političkih stranaka prema građanima, Alađuz je istakla da je posebno frustrira osjećaj da političke strukture više ne doživljavaju one koji ne pripadaju njihovim čvrstim biračkim bazama. Smatra da se dio stanovništva u političkom životu tretira kao usputna pojava, umjesto kao ravnopravan učesnik u demokratskim procesima. Prema njenoj procjeni, jedan od razloga zbog kojih se politički odnosi u Bosni i Hercegovini teško mijenjaju jeste postojanje stabilnih biračkih baza koje godinama ostaju vjerne istim strankama. Alađuz smatra da dio tih glasača čine ljudi koji političke opcije podržavaju zbog vlastitih uvjerenja, identiteta i iskustava, dok drugi dio može biti vezan za stranačke strukture kroz zaposlenje i egzistencijalnu sigurnost. - Ovaj procenat ljudi koji su izašli na izbore, taman negdje dođe procenat osoba koje su po raznim osnovama na raznim javnim budžetima, kazala je Alađuz, iznoseći svoju procjenu o povezanosti izborne podrške i ekonomske zavisnosti od javnog sektora. Ona je pojasnila da ne smatra kako su svi ljudi koji rade u javnom sektoru politički motivisani na isti način, niti da stranačka pripadnost automatski znači nekompetentnost ili nepoštenje. Ipak, upozorila je na problem kada zaposlenje ili druga vrsta koristi postanu razlog zbog kojeg građani osjećaju obavezu da godinama ostaju vjerni određenoj političkoj opciji. - Ja razumijem, ne pravdam, ali razumijem. Ja bih im stvarno poručila, evo ovom prilikom: pa eto, 20 godina vraćate uslugu, dosta, poručila je, govoreći o ljudima koji su posao dobili posredstvom stranke i koji zbog toga osjećaju da joj duguju političku lojalnost. Pitanje političke odgovornosti i ravnopravnog učešća posebno je važno kada se govori o položaju žena u politici. Iako su žene prisutne u političkom životu, njihova zastupljenost na izbornim listama sama po sebi ne znači da imaju i stvarnu moć odlučivanja. Ko zaista učestvuje u donošenju odluka, čiji se glas čuje i koliko su građani slobodni da biraju bez pritiska političkih i ekonomskih interesa? Ako se izborna podrška velikim dijelom održava kroz dugogodišnje navike, stranačku lojalnost i zavisnost od zaposlenja, prostor za nove političke snage i drugačije glasove postaje znatno uži. U takvom okruženju važno je ne samo koliko se žena nalazi na izbornim listama nego i imaju li stvarnu mogućnost da utiču na politike, prioritete i odluke koje oblikuju svakodnevni život građana. Alađuz je upozorila da žene koje svojim radom i zalaganjem doprinose strankama često ne dobijaju odgovarajuće mjesto na izbornim listama. Navela je primjer političarke koja je, usprkos značajnom angažmanu, na listu dospjela tek nakon direktne intervencije predsjednika stranke. - Unutar stranke se žene ne poštuju, a kamoli da ih poštuje šira javnost, kazala je Alađuz. Prema njenim riječima, žene koje nisu spremne slijepo slijediti stavove stranačkih lidera često su marginalizirane, dok se njihov doprinos svodi na formalno prisustvo. Takav odnos, smatra ona, odražava se i na širi društveni položaj žena, ali i na način na koji one počinju doživljavati vlastitu vrijednost i mogućnosti. Govoreći o ženama na najvišim političkim funkcijama, uključujući dvije žene u Predsjedništvu BiH, Alađuz je istakla da joj nije dovoljno da žene budu samo brojčano zastupljene. Važno joj je da imaju prostor za samostalno mišljenje i mogućnost da konkretno utiču na odluke. - Željela bih da što više žena bude na pozicijama odlučivanja, da ne budu samo brojevi, nego da zaista mogu nešto promijeniti. Da budu na poziciji gdje će se njihova riječ zaista čuti, poručila je. Naglasila je da njihov mandat traje četiri godine i da još imaju priliku pokazati kakvu politiku žele voditi. Kao primjer navela je bivšu hrvatsku premijerku Jadranku Kosor i nekadašnju njemačku kancelarku Angelu Merkel, ističući da činjenica da je nekoga politički lider doveo na funkciju ne znači da ta osoba mora ostati pod njegovim utjecajem. - Može te neko dovesti na poziciju. Eto, to je tvoj način, to je tvoj put, okej. Ali nemoj biti slijepa. Nemoj biti gluha, poručila je Alađuz, pozivajući žene na političkim funkcijama da djeluju samostalno i preuzmu odgovornost za vlastite odluke. Na kraju, naglasila je da političke funkcije i odluke ostavljaju trag na ličnom integritetu svake osobe koja ih obavlja. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Ima jedan dio Bosne i Hercegovine, koji je po mnogo čemu drugačiji - u slučaju izbora to se ne odnosi na rezultate, već na način glasanja: u Brčko Distriktu, naime, birači se opredjeljuju za koju će entitetsku vlast glasati. Ovaj naš kutak na Savi ima BDP iznad 15.000 maraka po stanovniku i iznad je prosjeka zemlje, a godišnji proračun je 2026. gotovo 450 miliona. Per capita to je oko 5.500 maraka, ubjedljivo najveći u našoj zemlji. No, naš gost, podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović - osim što dolazi iz Skupštine Distrikta - zanimljiv je i po jednom svima značajnom podatku, najmlađi je zastupnik. Adnan Karamujić je rođen 26. maja 2003. godine, a s liste Naše stranke izabran je s nepunom 21 godinom. Danas je nezavisni poslanik, grafički dizajner, koji je nedavno skrenuo pažnju javnosti kada je šefa policije u Distriktu jasno upozorio kako nema prava birati na koja će zastupnička pitanja odgovarati. Kako gleda na izbore u Srbiji? Šta je sa studentima u našoj zemlji, jesu li oni zadovoljni, pa se ne bune? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail U novom izdanju podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom gostuje arhitekta Emir Salkić, autor postavke izložbe „DIASPONA - Dolazim kući“, otvorene 8. oktobra u auli Željezničke stanice u Sarajevu, u okviru međunarodnog arhitektonskog događaja „DIASPONA: Sarajevska škola arhitekture u svijetu“. Izložba je nastala na inicijativu arhitekte Hasana Ćemalovića, a njen koncept razvijao je tim. Njihova ambicija bila je napraviti postavku koja će izaći izvan zidova Željezničke stanice, ali i izvan uobičajenih granica arhitektonskih izložbi. Umjesto predstavljanja arhitekture isključivo kroz panoe, makete i rendere, željeli su ponuditi iskustvo koje posjetioca uključuje na drugačiji način, potiče radoznalost i otvara prostor za razumijevanje arhitekture kao dijela svakodnevnog života. - Godinama sam prilično rezervisan prema arhitektonskim izložbama. Ne zato što me arhitektura ne zanima, naprotiv, nego zato što izložbe koje bi mi trebale biti najbliže često ostanu zatvorene u vlastitom jeziku. Panoi, makete, renderi, ozbiljni ljudi koji ozbiljno gledaju ozbiljne projekte. Najbolje izložbe kojih se sjećam nisam samo gledao. Doživio sam ih. Nešto sam dotakao, čuo, pomirisao, kroz nešto prošao. Ponio sam iskustvo, a ne samo informaciju, kazao je Salkić. Upravo je takav pristup obilježio i rad na izložbi „DIASPONA - Dolazim kući“, koja je zamišljena kao prostor susreta s arhitekturom i njenim značenjima, dostupan i onima koji nikada nisu otvorili arhitektonski časopis. - Nije nas zanimala još jedna izložba koja će arhitektima objašnjavati arhitekturu. Pokušavali smo napraviti nešto mnogo teže - izložbu koja će biti zanimljiva nekome ko možda nikada nije otvorio arhitektonski časopis. To je izložba o filozofiji arhitekture, istakao je Salkić. Jedna od važnih tema podcasta bila je i njegova saradnja s Udruženjem „Srce za djecu oboljelu od raka“ te angažman na izgradnji Roditeljskih kuća u Sarajevu i Tuzli. Govorio je o tome kako je došlo do saradnje i koliko je važno da arhitektonsko znanje bude stavljeno u službu ljudi kojima je podrška najpotrebnija. Osvrćući se na svoj rad na Roditeljskoj kući, naglasio je da ga je uradio bez skrivenih motiva, otvarajući i šire pitanje društvene odgovornosti arhitekata i mogućnosti da arhitektura odgovori na stvarne ljudske potrebe. Iako je arhitektura njegov profesionalni poziv, Salkić ne prestaje stvarati ni izvan projektantskog rada. Tehnologija mu je prijatelj, a slobodno vrijeme voli provoditi u radionici, praveći stvari vlastitim rukama. Tako je nastao Tochak, drveni balans bicikl namijenjen djeci uzrasta od dvije do pet, pa i šest godina, zavisno od njihovog razvoja. Ovaj projekat spaja njegovu sklonost tehnologiji, praktično znanje, kreativnost i ljubav prema ručnoj izradi, pokazujući kako ideje mogu dobiti sasvim konkretan oblik i pronaći svoje mjesto u svakodnevnom životu. O tome kako se našao u svijetu izrade drvenih balans bicikala, šta ga pokreće da stalno istražuje i stvara te kako povezuje različite oblasti svog interesovanja, govorio je otvoreno i uz prepoznatljivu dozu humora. - Uvijek kažem da sam jedini čovjek koji ima napismeno da je izmislio tochak (točak). Ako mi ne vjerujete, pogledajte na internetu, kazao je kroz smijeh. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Student medicine Smail Idrizović prošao je kroz teško i neizvjesno razdoblje nakon što su se, pred kraj njegovog srednjoškolskog obrazovanja, počele javljati prve zdravstvene tegobe. Ono što je u početku izgledalo kao izolirana nesvjestica ubrzo je preraslo u dugotrajnu potragu za odgovorima i suočavanjem s pogrešnom dijagnozom. - To je sve počelo kada sam bio pri kraju srednjoškolskog obrazovanja, kada se desila prva nesvjestica. Tada je, zapravo, počeo cijeli haos oko zdravlja, prisjetio se Smail. Iako prva nesvjestica nije odmah izazvala ozbiljniju reakciju, četiri mjeseca kasnije situacija se ponovila. Nakon ponovljene nesvjestice uslijedile su pretrage i hospitalizacija. Tada mu je saopćena dijagnoza multiple skleroze, i to u teškoj fazi. Prema onome što mu je tada predstavljeno, postojala je bojazan da bi bolest mogla brzo napredovati, uz mogućnost gubitka vida i ozbiljnih posljedica po pokretljivost. Usprkos ozbiljnosti situacije, Smail je osjećao da dijagnoza ne odgovara onome što je primjećivao kod sebe. Odlučio je odbiti ponuđenu terapiju, vjerujući da je potrebno nastaviti potragu za pravim uzrokom njegovih tegoba. - Svjesno sam odbio terapiju. Imao sam neki svoj instinkt i osjećaj da postoji nešto drugo. Završio sam srednju medicinsku školu, poznavao sam osnovne simptome i vidio sam da kod mene tih simptoma zapravo nema, kazao je Smail. U tim trenucima veliku podršku pružala mu je majka. Smail je otkrio da se i prije zdravstvenih problema suočio s velikim životnim gubicima, među kojima je bila i smrt njegovog oca. Nakon što je odbio predloženu terapiju, odlučio je potražiti drugo mišljenje. Pronašao je doktoricu koja se godinama bavila multiplom sklerozom, a ona ga je hospitalizirala i uputila na dodatne pretrage, uključujući lumbalnu punkciju. Na rezultate je čekao gotovo mjesec dana, u neizvjesnosti koja mu se činila beskrajnom. - To su bile noći koje su bile preduge. Kasnije je stigao nalaz koji je pokazao da se ne radi o multiploj sklerozi i da je dijagnoza bila pogrešna, prisjetio se. Kako navodi, bio je uvjeren da bi prihvatanje terapije namijenjene toj dijagnozi moglo imati ozbiljne posljedice po njegovo zdravlje. Ipak, ni nakon što je multipla skleroza isključena, potraga nije bila završena. Ljekari su mu saopćili da zdravstveni problem postoji, ali da njegov uzrok još nije poznat. - Doktorica mi je rekla: Smaile, vi imate nešto, ali mi ne znamo šta vam je. Ostao sam ni na nebu ni na zemlji, ispričao je. Suočen s novim pitanjima, Smail je odlučio samostalno istraživati. Naredna tri do četiri mjeseca posvetio je proučavanju stručnih medicinskih članaka i radova ljekara iz različitih dijelova svijeta, pokušavajući pronaći objašnjenje za ono što mu se dogodilo. Tokom tog istraživanja posumnjao je na lajmsku boreliozu, odnosno neuroboreliozu, koja može zahvatiti nervni sistem. Rezultati su potvrdili prisustvo borelioze, a utvrđeno je i da je bolest bila povezana s lezijom na mozgu. - Doktorica mi je rekla da sam došao na vrijeme. Da nisam, vjerovatno bi se promjene nastavile razvijati, kazao je Smail. Smail se prisjetio da je prije petnaestak godina imao ujed krpelja, ali tada nije mogao pretpostaviti da bi taj događaj mogao biti povezan s kasnijim zdravstvenim problemima. - Okidač za bolest je bio stres. Završetak srednje škole, prijemni ispit, upis na fakultet, a uz sve to ispratili smo i dvije smrti. To je posebno stresna situacija, ispričao je Smail, osvrćući se na period u kojem su se pojavili simptomi. Prije prvih nesvjestica primijetio je da mu predmeti iznenada ispadaju iz ruku. Potražio je pomoć neurologa, ali je pregled bio uredan, kao i krvne analize. - Držim čašu da se napijem vode i odjednom mi ispadne. To mi je bilo nevjerovatno, prisjetio se. Iako je znao da borelioza postoji, priznaje da ranije nije bio svjestan koliko se često javlja u našem području. - Znao sam da bolest postoji, ali nisam znao da je toliko rasprostranjena kod nas i da je toliki broj krpelja zaražen, kazao je. Posebno težak dio njegovog iskustva bila je mogućnost da dobije terapiju koja nije odgovarala njegovom stvarnom zdravstvenom problemu. Doktorica mu je to objasnila slikovitim poređenjem. - Rekla mi je da je to isto kao kada vozite automobil koji koristi benzin, a vi u njega sipate dizel, zaključio je Smail. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Od uspješne karijere u njemačkom Siemensu do vlastite kompanije u Bosni i Hercegovini sa 180 zaposlenih. Životna priča dr. Advana Begovića, osnivača i predsjednika uprave kompanije STAMEN, pokazuje kako povratak u domovinu ne mora značiti odustajanje od velikih ambicija. Naprotiv, za njega je to bio početak potpuno novog profesionalnog poglavlja. U novoj epizodi podcasta Životna škola, Begović govori o odrastanju u izbjeglištvu, školovanju u Njemačkoj, radu u velikim svjetskim kompanijama i odluci da vlastito znanje i iskustvo uloži u razvoj domaće industrije. Iz Banje Luke je, kako kaže, prisilno otišao sa osam godina. Njegova porodica u Njemačkoj je počinjala ispočetka, a on je već kao dječak naučio da se za uspjeh mora dodatno boriti. Nakon studija i doktorata u Aachenu, karijeru je gradio u njemačkoj industriji, a potom dobio priliku da postane dio najvišeg menadžmenta Siemensa. Ipak, želja za povratkom nikada nije nestala. - Jedna je motivacija inat nekog malog dječaka koji je protjeran iz svoje rodne zemlje, iz svog rodnog grada, da se vrati opet na mjesto odakle potiče i da ipak pokaže da se tu može živjeti, da se tu može uspjeti, i ipak da se vrati tamo, na ono mjesto gdje on smatra i osjeća da pripada, govori Begović. U Sarajevo je 2020. godine došao na nekoliko sedmica, planirajući raditi od kuće tokom pandemije. Tek nekoliko godina kasnije shvatio je da se zapravo trajno vratio. Kompaniju STAMEN osnovao je 2021. godine, s idejom da u BiH proizvodi modularne objekte namijenjene evropskom tržištu. Počeci nisu bili jednostavni. Prve proizvode razvijali su uz pomoć dostupnih stručnih materijala, YouTube videa i domaćih partnera, a prva dva modula proizveli su u fabrici u Travniku. Velika prilika stigla je kada je njemačkom kupcu hitno trebalo 46 modula za školu. Begovićeva kompanija tada nije imala ni vlastiti proizvodni pogon ni dovoljno radnika. Ipak, prihvatili su izazov i uspjeli realizirati projekat koji im je otvorio vrata tržišta. Danas kompanija ima četiri proizvodna pogona, a Begović ističe da BiH nudi mnogo više poslovnih mogućnosti nego što se često predstavlja. - Ja sad kad gledam unazad, smatram da je Bosna idealna zemlja za startupove, kaže Begović. Govorio je i o odlasku radnika i mogućnosti povratka dijaspore. Begović otkriva da su u njegovoj kompaniji zaposleni i ljudi koji su ranije radili kod njihovih kupaca u Njemačkoj. Smatra da bi domaće kompanije trebale organizirati sajmove zapošljavanja upravo u zemljama u kojima živi bh. dijaspora. Govoreći o primanjima, navodi da je STAMEN u protekle tri godine povećao plate zaposlenicima za više od 40 posto. - Čisto da gledamo financijski, smatram da smo dostigli već jedan nivo gdje ljudima postaje neisplativo ići, poručuje, naglašavajući da govori iz perspektive vlastite kompanije i iskustava s drugim poslodavcima. Begović se osvrće i na radne navike, odnos prema zaposlenicima i potrebu za većom produktivnošću, ali i na vlastite poslovne greške. Otkriva kako je kompanija postala žrtva cyber kriminala i izgubila novac zarađen na početku poslovanja. Na kraju razgovora odgovara i na pitanje koje najbolje zaokružuje njegov životni put: kada bi danas ponovo birao između Njemačke i Bosne i Hercegovine, gdje bi želio živjeti? - Ja sam najsretniji čovjek, to često puta kažem, ostvario sam nekako svoj "bosanski san", kaže Begović. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Naš je gost, u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović, Igor Stojanović, do izbora novog vrha Federacije njen potpredsjednik. No, upravo je on taj živi dokaz da Sarajevo drži do svoje etničke šarolikosti: na listi SDP-a, naime, u izbornoj jedinici 11 za federalni parlament bio je treći. Pa je ipak s 4.600 osvojenih glasova - još nedostaje provjera jednog biračkog mjesta - ubjedljivo osvojio mandat. Rijetko, zaista iznimno rijetko se događa da nositelja liste, a SDP je iz nekog razloga odlučio da to bude Nerin Dizdar, ministar u federalnoj Vladi, neko preskoči. Sarajlije u pet općina - Centar, Novo Sarajevo, Stari Grad, Vogošća i Ilijaš - koje glasaju za ovu listu, nisu imali dilema, pa je jedan osvojeni SDP-ov mandat pripao našem gostu. Kako komentira ishode izbora, je li očekivali drugačije? Koliko je realno očekivati dogovor za državnu vlast i kad? Šta misli o koaliciji SDP-SDA? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Dijete odlazi u sobu u devet navečer, a roditelji vjeruju da spava. Međutim, ono ostaje budno uz telefon do tri ili četiri sata ujutro. Već nekoliko sati kasnije mora ustati i krenuti u školu, bez doručka i dovoljno energije. Umor pokušava nadoknaditi energetskim napitkom, a nedostatak koncentracije, nervoza i iscrpljenost postaju dio njegove svakodnevice. Upravo je ovakva situacija bila povod za razgovor s magistricom nutricionizma Milom Babić u novoj epizodi podcasta (Ne)poznato ljudskom tijelu, u kojoj se govorilo o prehrambenim navikama djece i žena, utjecaju sna na zdravlje, ali i opasnostima restriktivnih dijeta. Babić objašnjava da se problemi s kojima se suočavaju djeca ne mogu posmatrati odvojeno. Nedostatak sna, nepravilna ishrana, stres i fizička aktivnost međusobno su povezani, a roditelji često ne primjećuju prve znakove da je potrebno mijenjati navike. Posebno upozorava na energetska pića, koja djeca sve češće doživljavaju kao obične slatke napitke. Jedna limenka, zavisno od proizvođača, može sadržavati od 80 do 300 miligrama kofeina, uz značajne količine dodanog šećera. - Slažem se generalno da energetska pića nisu za taj uzrast. Problem je i generalno u svijetu, nije samo u napitku, nego da je to postala kultura, ističe Babić. Naglašava da kofein ne može nadoknaditi nedostatak sna, a roditeljima savjetuje da umjesto stalnih zabrana i sukoba pokušaju izgraditi odnos povjerenja s djecom. - To je najteži posao u odgoju djece, odgajati sebe, poručuje nutricionistica, dodajući da roditelji vlastitim primjerom mogu postići mnogo više nego lekcijama i galamom. Razgovor otvara i pitanje djece koja treniraju, ali ne unose dovoljno kvalitetnih nutrijenata. Babić objašnjava zašto proteinske čokoladice i napici nisu zamjena za raznovrsnu ishranu te zbog čega suplementacija treba biti dodatak, a ne osnova jelovnika. Drugi dio epizode posvećen je ženama koje, pokušavajući postići željenu tjelesnu težinu, često pribjegavaju strogim dijetama i drastičnom smanjenju kalorijskog unosa. - Nekad trebate početi jesti više da biste smršali, zato što organizam naš, naravno, preživio toliko hiljada godina, nije glup, ima svoje adaptivne metode, objašnjava Babić. Prema njenim riječima, dugotrajna restrikcija hrane može dovesti do gubitka mišićne mase, smanjenja potrošnje energije i vraćanja izgubljenih kilograma nakon završetka dijete. Govorilo se i o takozvanom sporom metabolizmu, razlikama između žena koje imaju istu tjelesnu težinu, važnosti treninga snage i opasnostima nekontrolisanog korištenja suplemenata. - Obavezna konsultacija ljekara prije početka korištenja bilo koje suplementacije, upozorava Babić. Na kraju razgovora izdvojila je tri navike kojima bi trebalo posvetiti više pažnje: redovan unos povrća i vlakana, stvaranje kvalitetnih uslova za spavanje i roditeljski primjer u izgradnji zdravih prehrambenih navika. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail S Dinom Abazovićem, profesorom na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Dragan Markovina razgovarao je o teškim temama na koje je, čini se, gotovo nemoguće dati konačne odgovore. Počeli su od nedavno održanih općih izbora u Bosni i Hercegovini, čiji je ishod izgledao kao povratak u 1990. godinu, s tom razlikom što je SNSD zamijenio SDS. Abazović je istakao da je važna novost na ovim izborima nova tehnologija koja je ustvari ukazala na stvarni broj ljudi u zemlji, a zaključio je kako su rezultati umnogome ovisni o činjenici da ljudi vodeće nacionalne stranke još uvijek doživljavaju više kao pokrete, nego kao partije. Što je i razlog nemogućnosti povezivanja na klasnoj osnovi. Daytonska struktura zemlje i činjenica da su na nekoliko prvih postratnih izbora nacionalne stranke zapravo bile moćnije od države, nakon čega su je preuzele, suštinski onemogućava stvaranje međunacionalnih stranaka i pokreta. Sve skupa dodatno koči činjenica da je, promjeni kulturne svijesti potrebno oko 60 godina. Tim povodom otvorili smo i temu prvog diskontinuiteta i stvaranja novog čovjeka od 1945. do 1990. i zatim drugog koji traje do danas, a pokušava poništiti ishod socijalističkog nasljeđa. Razgovarali su o epohi poraza ljevice, mogućnosti pobjede fašističkih snaga u zemljama Evropske unije i pitanju zašto ljevica ostaje na kritici Zapada, Amerike i EU, a ne uspijeva ponuditi novi internacionalizam i drugačiju viziju evropske budućnosti. Bilo je riječi i o velikom povratku religije, o tome kako su nakon vrijednosti Oktobarske revolucije, sada dovedene u pitanje i vrijednosti prosvjetiteljstva i Francuske revolucije, od jednakosti, bratstva do vjere u progres. Postavilo se i pitanje kako danas braniti te vrijednosti kad je ono što su neupitno najavljivale, a to je svijetla i progresivna budućnost, palo u vodu. Markovina i Abazović razgovarali su i o današnjoj Srbiji, posebno o izbjegavanju suočavanja s nacionalizmom i prošlošću u dijelu studentskog pokreta. Otvorili su i pitanje novog rata u Bosni i Hercegovini. Abazović smatra da za njega nema dovoljno ljudi spremnih da ratuju, ali da je sve drugo moguće. Na kraju su se vratili pitanju suočavanja s prošlošću i njegovog neuspjeha: zašto nismo pronašli vlastiti model i pristup, zašto nam je pamćenje tako kratko i zašto pamćenje i sjećanje nisu isto? Ljudi u Bosni i Hercegovini, kaže Abazović, temeljno su obespravljeni, a većina je uronjena u kolektivno „mi“. Jesmo li zato osuđeni na beskonačno loše? Možda nam nije potrebno novo bratstvo i jedinstvo, nego drugost i jedinstvo, mogućnost zajedničkog života bez potrebe da svi mislimo i osjećamo isto. A nova velika generacija, ona koja bi mogla otvoriti drugačiju perspektivu, tek se treba dogoditi. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Ana Golić, diplomirani kozmetolog i gošća Oslobođene, upozorila je na sve raniji interes djece za kozmetičke proizvode, ali i na utjecaj društvenih mreža, influensera i poznatih ličnosti na njihove navike. Govoreći o tome da joj u praksi dolaze sve mlađi klijenti, Golić je istakla da postoje pokazatelji da se dobna granica ulaska u pubertet pomjera prema ranijem uzrastu, zbog čega djeca sve brže ulaze u svijet odraslih i počinju pokazivati interes za njegu kože i kozmetiku. Prema njenim riječima, mladi danas imaju pristup velikom broju informacija, koje brzo usvajaju, ali to ne znači da uvijek razumiju proizvode koje koriste i njihove namjene. - Oni nekad apsolutno ne znaju zašto to koriste, ali žele koristiti ono što koristi neka pjevačica, neka influencerica ili neko koga prate, za koga smatraju da je lijep i ko im je na neki način uzor, kazala je Golić. Dodala je da djeca često dolaze s već formiranim željama, navodeći proizvode koje već koriste i raspitujući se o tome šta bi još mogli dodati svojoj rutini njege. - Uvijek se trudim da poštujem njihove želje i da ih razumijem. Ali komunikacija uvijek ide ka tome: manje je više, istakla je Golić, naglašavajući važnost odmjerenog pristupa kozmetici i osvještavanja mladih o tome šta im je zaista potrebno. Golić ističe da se njega kože mora prilagoditi uzrastu, jer ono što odgovara ženi od 30 ili 40 godina ne znači da je potrebno i djetetu od 10, 11 ili 12 godina. Upozorava i da neprimjereni proizvodi mogu izazvati alergijske reakcije i povećanu osjetljivost kože, zbog čega je važno da djeca ne preuzimaju rutine odraslih niti nasumično koriste preparate koje vide na društvenim mrežama. - Koža je tvoj najveći organ. Sve što sada mažeš na svoju kožu ide u tvoj krvotok, objašnjava Golić, navodeći da djeci nastoji približiti potencijalne rizike na način koji mogu razumjeti. Čišćenje, blaga hidratacija i zaštita od sunca trebali bi biti temelj njege dječje kože, dok upotrebu brojnih kozmetičkih preparata treba izbjegavati. Roditelji pritom moraju voditi računa o sastavu proizvoda i njihovoj prilagođenosti osjetljivoj dječjoj koži. Na pitanje koji se sastojci nikako ne bi trebali naći u rutinama djece, Golić je ponudila jednostavan odgovor. - Ja ću reći vrlo jednostavno: ne treba im ništa, kazala je Golić, pojašnjavajući da, ukoliko se već uvode određeni koraci njege, oni trebaju biti jednostavni i prilagođeni potrebama dječje kože. Prema njenim riječima, osnovna rutina trebala bi obuhvatiti tri koraka: čišćenje kože, blagu hidrataciju i zaštitu od sunca. Kada je riječ o hidrataciji, navela je pantenol kao jedan od primjera sastojaka koji se mogu pronaći u jednostavnim proizvodima za njegu. Golić je naglasila da ni izbor proizvoda za zaštitu od sunca ne treba prepustiti slučaju. Iako je zaštita kože od UV zračenja važan dio njege, potrebno je odabrati preparat koji odgovara uzrastu i potrebama djeteta. Istakla je da roditelji trebaju obratiti pažnju na sastav proizvoda, mogućnost začepljenja pora i potencijalne alergijske reakcije. Zbog toga smatra da roditelji trebaju biti informisani o preparatima koje kupuju djeci i voditi računa o tome da njihova upotreba bude opravdana stvarnim potrebama kože, a ne trendovima koji se nameću putem društvenih mreža. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Čemu se možemo nadati, a od čega trebamo strahovati? S nama je, u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović, još uvijek državni ministar spoljnih poslova, predsjednik Naroda i pravde Elmedin Dino Konaković. Njegov angažman se u proteklom mandatu mjeri važnim povratkom naše zemlje u prijestonicu Evrope, ali i raskrinkavanjem kočničara euroatlantskog puta. U narednom sazivu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine izabran je za zastupnika, a NiP se - kako je sam već više puta rekao - nadao boljem rezultatu. Konaković je, gostujući u podcastu Direktno sa Vildanom, govorio je o izboru novog reisu-l-uleme, protekloj izbornoj kampanji, odnosima s Evropskom unijom, međunarodnom lobiranju Milorada Dodika i formiranju nove vlasti. Posebno se osvrnuo na tvrdnje o navodnoj podršci Saudijske Arabije secesiji Republike Srpske, dokumentaciju o lobističkim aktivnostima koju je dostavio američkim institucijama, ali i na odgovornost vlastite stranke za izborni rezultat. Kakve naša zemlja ima odnose sa Saudijskom Arabijom? Kakav je odnos službenog Washingtona danas prema našoj zemlji? Šta je NiP dobio na izborima i šta planiraju? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Irfan Mirza jedan je od vrhunskih stručnjaka za umjetnu inteligenciju i čovjek koji je svoje znanje stavio u službu Bosne i Hercegovine. Iako nije Bosanac po rođenju, BiH je njegovo opredjeljenje. Oženjen je Sabinom, porijeklom iz Donjeg Vakufa, s kojom ima tri sina, a njihova porodica danas je jedan od lijepih primjera bosanske dijaspore koja svoju zemlju predstavlja i promovira u Sjedinjenim Američkim državama. Na konferenciji „Bosna i Hercegovina u doba umjetne inteligencije“ Mirza je govorio o pitanju koje će za našu budućnost biti presudno: ako sami ne predstavimo sebe u svijetu umjetne inteligencije, drugi će to učiniti umjesto nas. Umjetna inteligencija uči iz podataka koji su joj dostupni. Ako o jednoj zemlji, njenoj historiji, kulturi i jeziku nema dovoljno kvalitetnih i vjerodostojnih podataka, njena slika u digitalnom svijetu može biti nepotpuna ili pogrešna. Mirza je, u podcastu O prostoru sa Zecom i Vukom, naveo primjer Portugala. Zbog ogromne količine podataka na portugalskom jeziku koji dolaze iz Brazila, postojala je opasnost da umjetna inteligencija neke sadržaje pogrešno pripiše Portugalu. Zato su napravili vlastitu platformu Amália, nazvanu po velikoj portugalskoj pjevačici Amáliji Rodrigues, kako bi sačuvali i sistematizovali znanje o sebi. I upravo je to ideja platforme koju Irfan želi postaviti za Bosnu i Hercegovinu. Dao joj je radni naziv HALID. Ime je simbolično zbog Halida Bešlića, čija je muzika decenijama povezivala ljude ovog prostora, prelazeći granice, identitete i podjele. Ali HALID može imati i drugo, savremeno značenje, kao akronim na engleskom jeziku: HALID - Heritage, Archives, Language, Identity, Data (baština, arhivi, jezik, identitet i podaci). U tih pet riječi stane i sama ideja projekta: sačuvati naslijeđe, arhivirati znanje, zaštititi jezik, dokumentovati identitet i sve to pretvoriti u kvalitetne i dostupne podatke za budućnost. Jer u svijetu umjetne inteligencije vrijedi jednostavno pravilo: ono čega nema u podacima, lako može postati nevidljivo. Čovjek je na ovim prostorima ostavio trag još prije 12.000-14.000 godina, crtežom u Badanjskoj pećini. Danas moramo ostaviti i svoj digitalni trag. Ne budemo li adekvatno zastupljeni u novoj cloud memoriji svijeta, drugi će govoriti o nama. Zato, dok mi o sebi, oni o nama. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Nova epizoda Oslobođene donosi priče onih čiji se glas često ne čuje dovoljno. Među njima su i roditelji djece s poteškoćama u razvoju, koji se godinama bore za prava svoje djece, ne samo tokom djetinjstva, već i nakon njihovog 18. rođendana. U Bosni i Hercegovini brojni roditelji pokušavaju ostvariti prava koja im pripadaju zakonom, ali i osigurati uslove za dostojanstveniji i kvalitetniji život svoje djece. Koliko je taj put težak i šta se dešava kada sistem ne nudi dovoljno odgovora? O tome govore dvije majke, Belma Alibegović Goran i Alma Mehanović, koje su, zajedno s udruženjem, pokrenule inicijativu i peticiju s ciljem ostvarivanja prava porodica djece s poteškoćama u razvoju. Koja prava traže, s kakvim se preprekama suočavaju i može li njihov glas donijeti promjene? Belma je prve znakove da se razvoj njenog sina razlikuje od razvoja njegovih vršnjaka primijetila kada je imao dvije godine. Nije govorio, ljuljao se naprijed-nazad i posebno su ga privlačili predmeti koji se vrte. - Dijete mi je imalo dvije godine i uopšte nije pričalo. Pretraživala sam po internetu i vidjela da djeca već sa dvije godine trebaju imati neki fond riječi. On nije imao nijednu, prisjeća se Belma. Iako je slušala savjete da će progovoriti i da je riječ samo o fazi, odlučila je potražiti odgovore. - Čujete priče: "Ja sam se ljuljao, pa je prošlo, lijen je - muško je, progovorit će..." Ali valjda meni taj majčinski instinkt nije dozvolio da čekam šta će se desiti, kaže Belma. Prvi pregledi nisu donijeli konkretne odgovore. Govorili su joj da je dijete još malo i da je rano za dijagnozu. Belma, međutim, nije željela čekati. Danas ima devet godina, a Belma ističe da je zadovoljna njegovim napretkom. Dijagnosticiran mu je disharmoničan razvoj s elementima autizma. Alma je majka tri djevojčice, 13-godišnjakinje i sedmogodišnjih blizanki koje, također, imaju dijagnozu disharmoničnog razvoja s elementima autizma. Njene blizanke još uvijek nisu verbalne, ne govore i nose pelene. Alma kaže da su prve znakove primijetili mnogo prije nego što su djevojčice dobile dijagnozu. Kada su imale oko dvije godine, odlučili su potražiti stručnu pomoć, ali tada nisu dobili odgovore koje su očekivali. - Mi smo izgubili puno vremena zbog needuciranih ljudi. Kad su imale oko dvije godine odlučili smo potražiti stručnu pomoć. Međutim, nakon pregleda djevojčica, rekli su nam da njima nije ništa i da bi djevojčice do tri godine trebale pričati, prisjeća se Alma. Iako su kao roditelji osjećali da nešto nije u redu, poslušali su savjet i sačekali. Alma smatra da je jedan od problema i nedostatak stručne podrške i edukacije u manjim sredinama, zbog čega porodice često gube dragocjeno vrijeme. Djevojčice već dvije godine idu u Udruženje, a dvije godine su radile i s logopedom. Ipak, napredak je, kaže Alma, mali. Za roditelje djece s poteškoćama u razvoju, svakodnevni život često znači suočavanje s nerazumijevanjem i predrasudama. Belma kaže da ljudi uglavnom imaju razumijevanja kada se o autizmu i drugim razvojnim poteškoćama govori načelno, ali da je situacija drugačija kada se s takvim ponašanjem susretnu u svakodnevnom životu. Svi mi pričamo o dijagnozama, o stanjima, i svi nekako suosjećamo. Ali kad dođe praktičan primjer, gdje treba pokazati tu empatiju i saosjećanje, onda to više nije ono o čemu smo pričali. Belma se prisjetila i situacija iz igraonica i javnih prostora u kojima su joj ili njenoj porodici ljudi otvoreno poručivali da njeno dijete nije dobrodošlo. - Imali smo raznih situacija gdje nam priđe žena u igraonici i kaže: On nije za ovu igraonicu, govori Belma. Alma, zbog iskustava koja je imala, danas pažljivo bira kada će otići u igraonicu ili park. - Ako ću da ih izvedem u igraonicu ili u park, gledam kad ima najmanje gužve, zato što ni tu nismo dobro došli, kaže Alma. Ističe da roditelji često umjesto podrške dobijaju pitanje: Zašto? Zašto njihova djeca idu na more, zašto izlaze kada je gužva i zašto su uopće prisutna u javnim prostorima. Za porodice poput njene, odgovor je jednostavan: i njihova djeca imaju pravo biti dio društva. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Mladi danas imaju pristup gotovo neograničenoj količini informacija, ali znati pronaći informaciju nije isto što i znati šta s njom uraditi. Upravo od te razlike počinje nova epizoda podcasta Životna škola, čiji je gost Jasmin Poturović, advokat s profesionalnim iskustvom u borbi protiv terorizma, korporativnom sektoru i namjenskoj industriji, ali i čovjek koji se više od dvije decenije bavi borilačkim vještinama. Poturović se posljednjih godina posebno obraća mladim muškarcima, govoreći o disciplini, odgovornosti, samokontroli, snazi i potrebi da pronađu svoje mjesto i svrhu. U Životnoj školi otvorio je pitanje, ko danas dječake priprema za svijet odraslih? Govoreći o odgoju, Poturović smatra da porodica vlastitu odgovornost ne može jednostavno prebaciti na državu. To objašnjava i na primjeru zahtjeva za vraćanje vojnog roka. - Mi želimo na državu da prenesemo ono što mi kao porodica nismo uspjeli da instaliramo svojoj djeci, odnosno mladim muškarcima. Kao, naučit će ga vojska disciplini. Stani, zar to nije nešto što je trebao da ga nauči roditelj ili roditelji tokom odrastanja? Ja sam za to da porodica i društvo, kao šira društvena zajednica, preuzmu odgovornost na sebe i kažu: da, mi trebamo da naučimo tu djecu disciplini, govori Poturović. Prema njegovom mišljenju, upravo porodica i šira zajednica trebaju djecu učiti disciplini i odgovornosti te ih pripremati za ono što ih očekuje u odrasloj dobi. Veliki dio razgovora posvećen je borilačkim sportovima. Poturović smatra da oni mladom čovjeku mogu ponuditi mnogo više od sposobnosti fizičke borbe. Govori o prihvatanju poraza, disciplini, istrajnosti, kontroli vlastite snage, empatiji i odnosu prema autoritetu. Posebno naglašava značaj sportova punog kontakta, poput boksa, kikboksa, džuda, jiu-jitsua ili MMA. - Ako ti dobiješ te batine i dođeš opet sutra na trening, to je početak ostatka tvog života. Jer neko te istukao, ponizio te, pod navodnicima te ponizio. Svi su vidjeli da si ti dobio batine. I ti si došao sutra po još. Čemu te to uči? Uči te da ne odustaješ, uči te disciplini, da moraš opet doći iako je teško, iako je problem, objašnjava Poturović. Razgovor otvara i osjetljivu temu vršnjačkog nasilja, kao i pitanje kakve uzore dječaci danas pronalaze kada ih više ne vide u porodici ili neposrednom okruženju. Poturović smatra da je mladom muškarcu potreban autoritet koji će mu pokazati granice, strukturu i disciplinu, a idealno bi bilo da je to otac, iako tu ulogu, prema njegovom mišljenju, mogu imati i drugi bliski muškarci. Jedna od centralnih tema epizode jeste i samo značenje muškosti. - Muškarac je neko ko služi i štiti. Oduvijek. Jednostavno smatram da je muškarac neko ko ima svrhu. A ta svrha je da služi i da štiti, kaže Poturović i dodaje da muškarcu treba svrha veća od njega samog i kritikuje radikalni individualizam u kojem čovjek postaje usmjeren isključivo na vlastite potrebe, status i imovinu. Od Marka Aurelija i stoicizma do obrazovanja, uličnog iskustva, roditeljstva i borilačkih vještina, razgovor pokušava odgovoriti na pitanje kako od dječaka napraviti odgovornog odraslog čovjeka. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Naša država Bosna i Hercegovina je izabrala. No, najveći pobjednik ovih izbora su nove tehnologije: Bosanci i Hercegovci su pokazali da - šta god o njima mislili oni za koje su glasali - nemaju problem sa aparaturom koja vraća povjerenje u demokratske procese. Naš gost u podcastu Direktno sa Vildanom Selimbegović je danas najtraženiji u Bosni i Hercegovini: Vehid Šehić, predsjednik Strateškog odbora Koalicije Pod lupom. Rođen je u Tuzli, u Sarajevu je diplomirao pravo, bio je tužutelj, advokat, sudija, član i predsjednik Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine, jedan od osnivača, a onda i predsjednik Foruma građana Tuzle, zapravo višedecenijski zagovornik prava, zakonitosti i pravde u ovoj zemlji, ali i regionu, dosljedni borac za ravnopravnost, jednakost svih pred zakonom i koliko god to bilo nemoderno u današnjem populističkom svijetu - uporni zagovornik ljudskih prava i dosljedni borac za druge i drugačije. Šta kažu aktivisti Koalicije Pod lupom i koji su njihovi najvažniji zaključci? Koliki procent otpada na krađe? Kako bi objasnio uspjeh Stranke za Bosnu i Hercegovinu? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Gotovo svaki pušač zna da je pušenje štetno. Upozorenja su na kutijama cigareta, o posljedicama se govori decenijama, a, kako kaže Danis Okić, čak i djeca vrlo rano znaju šta cigarete rade zdravlju. Pa ipak, milioni ljudi nastavljaju pušiti. Zašto? Upravo je to pitanje u središtu nove epizode podcasta (Ne)poznato ljudskom tijelu, u kojoj Almir Maljević razgovara s Danisom Okićem, osnivačem platforme za borbu protiv pušenja i nikotinske ovisnosti, koji je, kako je navedeno u podcastu, pomogao više od 1.200 ljudi da se riješe ovog problema. Okić tvrdi da objašnjenje nije u tome što pušači ne znaju koliko su cigarete štetne. - Čovjek ne puši iz razloga zbog kojeg bi trebao da prestane. On ne pali cigaretu zato što je cigareta štetna ili nije štetna, nego zbog onoga što ona njemu prividno daje, govori Okić. Kafa, obrok, pauza na poslu, druženje, stres ili trenutak u kojem treba vratiti koncentraciju vremenom postaju toliko povezani s cigaretom da ona, prema njegovom objašnjenju, ulazi u gotovo svaki dio svakodnevice. Pušač zato može istovremeno željeti prestati i imati osjećaj da bi bez cigarete izgubio nešto važno. Okić ide i korak dalje. Kaže da ono što pušači često opisuju kao ljubav prema cigareti zapravo nije ljubav prema samom pušenju. - Pušač ne voli osjećaj koji ima dok puši, nego voli tu cigaretu zato što mu ona uklanja onaj nelagodni osjećaj koji ima kad ne puši, pojašnjava on. U razgovoru objašnjava i zašto cigareta može stvoriti privid da smanjuje stres ili vraća koncentraciju. Prema njegovom tumačenju, ona uklanja dio nelagode izazvane nikotinskom apstinencijom, dok problem zbog kojeg je osoba bila pod stresom ostaje. Poseban dio razgovora posvećen je strahu od prestanka. Hoće li kafa ikada više biti ista? Hoće li osoba biti nervozna? Hoće li se udebljati? Šta će raditi s rukama? Kako će izaći s prijateljima i ne zapaliti? Okić taj niz pitanja naziva „strahom od uspjeha“ i tvrdi da upravo pomisao na budućnost bez cigarete neke ljude zaustavi prije nego što uopće pokušaju. Govoreći o fizičkoj apstinenciji, navodi da je njen vrhunac u prva 72 sata, ali naglašava da mnogo veći problem mogu predstavljati uvjerenja stvarana godinama ili decenijama. Zbog toga odbacuje ideju da je za prestanak potrebna ogromna snaga volje, potrebno je samo malo iskrenosti Tema razgovora nisu samo klasične cigarete. Otvara se i pitanje vejpa, sistema zagrijavanja duhana, nikotinskih vrećica i načina na koji su novi proizvodi postali posebno privlačni mladima. Okić pritom pravi razliku između klasičnih cigareta i alternativnih proizvoda, ali upozorava da zajednički problem ostaje ovisnost o nikotinu. U završnici epizode ruše niz čestih mitova, od tvrdnje da je najbolje postepeno smanjivati broj cigareta do uvjerenja da nakon 30 godina pušenja više nema smisla prestajati. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail U novoj epizodi podcasta U kontru sa Draganom Markovinom gostovala je fotografkinja, umjetnica i filmska autorica Dragana Jurišić. Sa Markovinom razgovarala je o prostoru bivše Jugoslavije, ličnim i porodičnim iskustvima, odlascima i povratcima, ratu i njegovim posljedicama, ali i o fotografiji, filmu i umjetnosti. Komunikacija Dragane Jurišić i Dragana Markovine počela je prije više od deset godina, nakon objavljivanja njene knjige i fotoeseja „Yu: Lost Country“, nastalog kroz putovanje i istraživanje nekadašnje zajedničke zemlje. U razgovoru su se vratili na motivaciju za to putovanje, koja je dijelom proistekla iz čitanja knjige Rebecce West „Crno janje i soko sivi“, ali i na način na koji su joj zemlje i sredine bivše Jugoslavije izgledale tada, sa svim njihovim razlikama i sličnostima. Jedna od tema bila je i njen odlazak iz Hrvatske, odnosno Slavonskog Broda, u Irsku. Dragana Jurišić govorila je o iskustvu kada joj je jedan hrvatski vojnik zamjerio na „srpskom“ imenu, ali i o Slavonskom i Bosanskom Brodu, o tome kako su ova dva grada funkcionirala prije rata i kako izgledaju danas. Razgovor je otvorio i vrlo lične porodične teme. Draganin stan pogodila je granata, a ona je odrasla u hrvatsko-srpskom braku. Njen otac pobunio se protiv vlastitog oca, koji je bio izraziti nacionalista. Iz te porodične priče razgovor je prirodno prešao na Bosansku Posavinu, masovni odlazak Hrvata iz tog kraja i rijetke povratnike. Među njima su bili i Draganin djed i stric, koji su se vratili u Bosanski Brod. Posebno mjesto u razgovoru zauzela je priča o Bijeljini i Hariju Džeksonu, odnosno Aljoši Musliju, čovjeku koji je u tom gradu držao fotografsku radnju i snimao lokalne westerne. Na njega je Draganu uputio njen otac. Istraživanje njegove priče kasnije je rezultiralo filmom “Balkanski kauboj” s kojim je Dragana Jurišić došla na sarajevski festival. Upravo kroz Harijevu priču otvorila se i tema današnje Bijeljine – njene duboke demografske transformacije, odnosa prema ratnoj prošlosti, zločinima i sjećanju. Govorilo se o ljudima koji o ratu i zločinima govore gotovo lakonski, o relativiziranju i šutnji, ali i o pokušajima da se kroz umjetnost ponovo otvori prostor za sjećanje. Bilo je, međutim, i mnogo vedrijih i dirljivih trenutaka. Jedan od njih vezan je za ponovno snimanje westerna u Bijeljini, kroz koje se u razgovoru pojavila i jedna drugačija slika grada i ljudi koji su u njemu živjeli. Dragana Jurišić govorila je i o Harijevom tužnom kraju života, o bijedi, životu na ulici, nasilju i maltretiranju koje je pretrpio. Nakon što je svoju porodicu ispratio do granice, odlučio se vratiti u Bijeljinu. Želio je, kako je Dragana ispričala, saznati vlastiti kraj. U razgovoru se tako otvorilo i pitanje kako razumjeti količinu zla i nasilja koja se dogodila na ovim prostorima, ali i koliko je teško danas govoriti o svemu što se dogodilo bez pojednostavljivanja i prešućivanja. Dragana Jurišić i Dragan Markovina razgovarali su i o mogućem povratku, njenom životu u Irskoj i odnosima u Sjevernoj Irskoj. Bilo je riječi i o njenom prelasku iz fotografije u film, umjetničkim postupcima kojima se služi te o temama kojima se planira baviti u budućem radu. Dragana Jurišić pripada generaciji ljudi koji su svoje duhovno i intelektualno formiranje prošli u Jugoslaviji, a zatim otišli jer nisu mogli prihvatiti novonastale podjele i stanje koje je nastalo nakon raspada zemlje. Ipak, njen umjetnički rad već godinama pokazuje snažnu potrebu da se tim prostorima vraća, da ih ponovo gleda, istražuje i pokušava razumjeti Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Je li lajkanje fotografija drugih osoba na društvenim mrežama prevara? Naizgled jednostavno pitanje nema jednostavan odgovor, smatra psihologinja Nermina Vehabović-Rudež, gošća nove epizode Oslobođene. Iza ovog pitanja krije se mnogo ozbiljnija tema: granice koje partneri postavljaju u svojim odnosima, kao i različita očekivanja o tome šta predstavlja prihvatljivo ponašanje. - Zapravo, svaki odnos je jedinstven, poseban, i mi ga kreiramo sa osobom, u stvari sa svojim ponašanjem prema osobi koja je preko puta nas, objašnjava Vehabović-Rudež. Prema njenim riječima, svako od nas ima određenu predstavu o tome kako bi ljubavni odnos trebao izgledati, ali te predstave često ostaju neizgovorene. Ona smatra da ljudi često u odnose ulaze s već formiranim "slikama" o tome kako bi njihov život i partnerstvo trebali izgledati. Ista situacija za jednu osobu može predstavljati ozbiljno narušavanje povjerenja, dok je za drugu potpuno beznačajna. - I onda je like za nekoga prevara, a za nekoga je samo neka socijalna interakcija koja nema neki značaj, pojašnjava ona. Vehabović-Rudež naglašava da se granice u vezi ne mogu jednostavno nametnuti drugoj osobi. Umjesto toga, potrebno je razgovarati o tome šta određeno ponašanje znači svakom od partnera. - Partneri, da bi znali je li prevara, ne možete mu nametnuti da je nešto prevara ako se on tako ne osjeća, ali se otvara ogroman prostor za razgovaranje, a to nam nedostaje, kaže ona. Problem, kako ističe, nije samo u tome što neko lajkuje određene fotografije, već i u tome što partneri često ne razgovaraju o motivima koji stoje iza takvog ponašanja. Zato se pitanje "Je li like prevara" na kraju svodi na mnogo šire pitanje: šta su partneri dogovorili, gdje se nalaze njihove granice i koliko su spremni otvoreno razgovarati o ponašanju koje može utjecati na povjerenje u vezi. Govoreći o tome šta se uopće može smatrati prevarom, Vehabović-Rudež istakla je da ne postoji univerzalna definicija koja će biti ista za svaki par. - Ne mora da znači da je meni i vama ista stvar prevara, kazala je, objašnjavajući da prevara ne podrazumijeva nužno seksualni odnos. Prema njenim riječima, prevara može biti "svaka radnja, ponašanje, emocija upućena trećoj osobi koja nije u odnosu s vama", ukoliko izlazi iz granica koje su partneri prethodno definirali. Vehabović-Rudež smatra da je ključno pitanje šta su partneri međusobno dogovorili i kakav su odnos izgradili. Ako su dvoje ljudi definirali svoj odnos kao partnerski ili bračni, onda je važno znati koje ponašanje smatraju prihvatljivim, a koje predstavlja prelazak granice. Ističe da se greška može dogoditi svakome, ali da učestalo prelaženje granica govori o ozbiljnijem problemu. - Kad neko izlazi iz toga stalno, to je probijanje granica. Prvo tuđih, ali onda i sopstvenih granica, jer tu je patnja obično uključena, navela je psihologinja. Jedan od problema koje je izdvojila jeste činjenica da partneri često ulaze u brak bez prethodnog razgovora o tome šta očekuju jedno od drugog. Zato partnerima savjetuje da prije ili tokom zajedničkog života razgovaraju o tome šta za njih znači ljubav, kakvu ulogu očekuju od partnera i kako zamišljaju svakodnevni život. Prema njenim riječima, upravo nerazumijevanje i nedostatak prethodnog dogovora mogu biti razlog zbog kojeg neki brakovi vrlo brzo dođu u krizu. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail S nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović naš kolega Srđan Puhalo, politički analitičar, bloger, soroševac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, a kad režimu u Banjoj Luci zatreba i Bakirov Srbin. Rođen je u Foči, odrastao u Kalinoviku, srednju školu završio u Sarajevu, psihologiju diplomirao u Beogradu, magistrirao u Banjoj Luci, a doktorirao u glavnom gradu naše zemlje. Priznaje kako mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci. Kako psiholog objašnjava ovu modu progona neistomišljenika? Ko je opozicija u Republici Srpskoj? Šta je spas za Bosnu i Hercegovinu? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Bliži se vrijeme izložbe DIASPONA u auli željezničke stanice. DIASPONA je veliki životni projekat arhitekte Hasana Ćemalovića, nastao iz ideje da se „rasuti biseri“ sarajevske škole arhitekture i urbanizma, posijani po svijetu, okupe u jednoj zbirnoj izložbi. U ovom razgovoru s Duškom Bogunovićem Amir Vuk Zec, u svom podcastu O prostoru sa Zecom i Vukom, prisjetiće se perioda studiranja od kada seže njihovo prijateljstvo, opisujući Bogunovića kao mladog asistenta koji je donio novu energiju i otvorio tadašnjim studentima aktuelnu temu postmodernizma. Amirov projekat bazena na Ilidži, u obliku ribe, otvorio je vrata toj novoj priči o arhitekturi. Duško se kasnije specijalizira za urbanizam i odlazi u Novi Zeland, gdje kao profesor i urbanista učestvuje u urbanim planiranjima. U podcastu će razgovarati o Duškovim tekstovima o prostoru, posebno o nedovršenoj urbanizaciji Sarajeva i njegovom opisu Skenderije kao soft brutalizma. Posebno je zanimljiva tema periurbanizma, odnosno perifernog urbanizma izvan zvanično planiranog. To je zanimljivo i za nas, jer je naš pojam nelegalne gradnje upravo to. Duško govori o „neuređenim sistemima“ kao fleksibilnijim sistemima, koji se mogu brže oporaviti nakon prirodnih katastrofa, dok se komplikovani urbani centri oporavljaju mnogo duže. Mi u Bosni i Hercegovini, sa svojom urbanom razrijeđenošću, možda smo i izlaz u ovim mijenama prirode koje su u najavi. Kako Duško reče, Bosna je rješenje, a ne problem. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Kada je Sergej Barbarez dobio poziv da preuzme fudbalsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine, nije odgovorio odmah. Tražio je 15 do 20 dana mira, bez razgovora i savjeta sa strane, kako bi sam sa sobom raščistio želi li prihvatiti posao koji u ovoj zemlji nikada nije samo fudbalski. O odluci u početku nije razgovarao čak ni sa suprugom, dok ga je majka pitala: „Sine, šta će ti to?“. Danas, uslijed uspjeha koje naša reprezentacija niže, ona se raspituje za igrače, posebno za Esmira Bajraktarevića, i pita sina hoće li “onaj mali” igrati. U toj porodičnoj epizodi možda se najbolje vidi koliko je reprezentacija ponovo postala važna ljudima. Upravo je vraćanje njenog značaja Barbarez od početka postavio kao jedan od svojih najvažnijih ciljeva. - Mislim da kao stručni štab radimo dobar posao. Vodili smo računa o karakteru igrača i ono najvažnije, uspjeli smo vratiti kult reprezentacije, ali sada dolazi teži dio. Kada postaneš zvijezda, treba i da ostaneš zvijezda, kazao je Barbarez za Oslobodjenje.ba u novoj epizodi podcasta Opet Laka. Do igrača koji su odrasli izvan Bosne i Hercegovine nije dolazio velikim govorima i obećanjima. Razgovarao je sa svakim ponaosob i postavljao jednostavno pitanje: „Hoćeš li igrati za nas?“. Kaže da su svi odgovorili potvrdno i da je svaki od tih odgovora došao od srca. Upravo taj odnos prema državnom dresu vidi kao najveću snagu ekipe. Barbarez ne obećava da reprezentacija neće gubiti, ali vjeruje da pristup, ponos i osjećaj pripadnosti ne smiju nestati. - Oni vole ovo što rade i ponosni su što su reprezentativci Bosne i Hercegovine. To im je najvažnije. Možemo izgubiti i gubit ćemo utakmice, ali taj pristup je ključ svega, poručio je. Jedan od najtežih trenutaka njegovog mandata bio je poraz od Njemačke rezultatom 7:0. Ipak, upravo je nakon te utakmice postao još uvjereniji da ekipa ide u dobrom pravcu. - Mi smo svoju priču počeli kada smo izgubili 7:0 u Njemačkoj. Tu noć sam shvatio da sve ovo vrijedi i da će biti dobro. Tri dana kasnije odigrali smo 1:1 protiv Nizozemske i onda je krenulo. Kada gubim, još sam veći optimista. Iz pobjede dobiješ iskustvo, ali iz poraza učiš, rekao je Barbarez. Pred reprezentacijom je i period bez Edina Džeke, čovjeka koji je gotovo dvije decenije bio njeno najprepoznatljivije lice. Barbarez ne krije da njegov odlazak neće biti lako nadoknaditi, ali ne želi ni da se od nekog drugog igrača pravi njegova kopija. - Nema novog Džeke i neće ga nikada ni biti. On je naš najveći ambasador. Ali kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore. Neko će morati preuzeti ulogu vođe. Grupa uvijek izbaci nekoga ko će je povesti, objasnio je selektor, naglašavajući da Džeko i nakon završetka igračke karijere treba ostati blizu reprezentacije. Razgovor s Lakom vratio je Barbareza i na početke mnogo prije selektorske klupe - od djetinjstva uz stadion Veleža i prve profesionalne prilike do odlaska u Njemačku, gdje je trebao ostati dvije sedmice, a ostao je 35 godina. Put do Bundeslige nije bio ni brz ni glamurozan. U Berlinu mu je plata kasnila mjesecima, a bilo je dana kada sa suprugom nije imao dovoljno novca ni za odlazak u prodavnicu. Kasnije su stigli Borussia Dortmund, Hamburg, Bayer Leverkusen, 330 utakmica u Bundesligi i status jednog od najboljih stranih igrača njemačkog prvenstva. Dobio je priliku da zaigra za Njemačku, ali tvrdi da je nije ni razmatrao. Odbio je i Bayern, jer mu se nije dopao način na koji su ljudi iz tog kluba razgovarali s njim. Njegova veza s reprezentacijom počela je putovanjem u Argentinu koje je trajalo 23 sata i uključivalo pet presjedanja. Stigao je povrijeđen i bez kopački, uvjeren da je pozvan samo kako bi upoznao ekipu i odigrao jednu minutu. Kopačke su mu kupili na licu mjesta, a umjesto jedne minute odigrao je cijelu utakmicu. - To je kada voliš. Ja volim ovu reprezentaciju, o tome se radi. U klub dođeš i radiš. Voliš klubove, ali to je ipak biznis. Reprezentacija je ljubav i zato je nešto posebno, rekao je. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Šta je gore od rečenice: „Imate rak“? Možda samo jedna rečenica koju nijedan roditelj ne bi smio čuti: „Vaše dijete ima rak“. U trenutku kada čujete tu dijagnozu, sve što ste do tada poznavali prestaje biti važno. Planovi, svakodnevica, posao, obaveze… sve stane. Ostane samo pitanje kako spasiti svoje dijete. Ali dok se porodica bori za život bolesnog djeteta, često se zaboravi da bolest ne pogađa samo njega. Ona mijenja cijelu porodicu. Braću i sestre, roditelje, odnose među njima, pa čak i ljude oko njih. Kako izgleda život porodice nakon dijagnoze? Kako se nositi s pogledima, pitanjima, nerazumijevanjem i vlastitim strahom? I šta se događa s djecom koja nisu bolesna, ali svakodnevno gledaju kako se njihova porodica mijenja? Atifa Buldić-Bešić i Fikret Kubat iz Udruženja „Srce za djecu oboljelu od raka“ u Oslobođenoj govore o vlastitoj borbi za bolešću, ali i o svakodnevnoj borbi i angažmanu Udruženju da pomogne najmlađim stanovnicima ove zemlje. Kada su Atifi rekli da njena kćer ima leukemiju, djagnozu je, kako objašnjava, odmah povezala sa gubitkom i smrću. Jedino iskustvo koje je imala bilo je vezano za djeda, koji je preminuo od karcinoma dok je ona još bila veoma mala. - Nikad ja to nisam doživjela na svojoj koži, ni na jedan način. I prvo što sam povezala s tim je ustvari smrt i taj gubitak, kazala je. Najveći strah, kaže, bio je prisutan iz dana u dan, posebno tokom perioda liječenja njenog djeteta. Svaka noć donosila je novu brigu i pitanje šta bi se moglo dogoditi. - To je ustvari najveći strah koji je spavao sa mnom na jastuku. Legnem navečer i gledam svoj strah pored sebe na jastuku. Da li će njoj nešto biti u toku noći, ispričala je. Liječenje je, prema njenim riječima, bilo praćeno stalnim praćenjem reakcija na terapiju. Strah nije bio vezan samo za samu bolest već i za moguće posljedice liječenja. - Prima terapiju, gledam u nju, gledam kako diše, ali je to realan strah, kaže Atifa, dodajući da su ljekari upozoravali porodicu da pažljivo prate njene reakcije. Posebno je teško bilo nositi se sa činjenicom da terapije, iako neophodne, mogu biti veoma zahtjevne za organizam. Danas je, kako ističe, situacija drugačija jer je njeno dijete dobro, pa je i strah koji je godinama bio dio svakodnevice ostao iza nje. Vedad je 2006. godine imao samo tri i po godine kada su roditelji primijetili da drugačije hoda. - Pitali smo ga, on kaže da ga bole noge. Otišli smo u Podhrastove, priča njegov otac, Fikret Kubat, direktor Udruženja "Srce za djecu oboljelu od raka". Iako prvi nalazi nisu pokazivali ništa alarmantno, doktorica je primijetila promjenu u njegovom hodu i insistirala na dodatnim pregledima. Ubrzo je otkriven tumor u predjelu abdomena, a Vedad je dobio dijagnozu Burkittovog limfoma. -To je bilo najteže, suočavanje s dijagnozom, kaže Kubat. Roditelji su saznali da će njihov sin umjesto operacije morati na hemoterapiju. Vedad je, srećom, brzo ušao u remisiju i činilo se da je najteži period iza porodice. Međutim, samo 23 dana nakon završetka liječenja, Vedad se ponovo požalio na bolove u nogama. - U jednom trenutku se igramo na trosjedu, u drugom on kaže: "Babo, bole me noge". Njegova majka insistirala je na dodatnim pretragama. Krvna slika pokazala je da nešto nije u redu, a punkcija koštane srži potvrdila je povratak bolesti. 97 posto koštane srži bilo je zahvaćeno za 23 dana, kaže. Za porodicu je tada sve počelo ispočetka. - Onda ponovo sve ispočetka krenulo. Bilo je stvarno teških trenutaka, gdje mu je život bukvalno njegov visio o koncu, ističe. Posebno teški bili su i uslovi liječenja. Roditelji su uz djecu mogli biti svega tri sata dnevno. Atifa i Fikret, roditelji djece oboljele od raka, koji su danas aktivni i u Udruženju "Srce za djecu", svoje lično iskustvo pretvaraju u borbu za bolji sistem zdravstvene zaštite. Kako ističu, pomoć djeci nije samo pitanje novca, iako su donacije često presudne kada lijekovi koštaju hiljade maraka. Jednako su važni podrška porodicama, psihološka pomoć, razumijevanje i dostupnost pravovremenog liječenja. Iz Udruženja poručuju da žele biti partner institucijama u unaprjeđenju sistema, a ne samo organizacija kojoj se dodjeljuju grantovi. Poseban naglasak stavljaju na dostupnost savremenih lijekova, bolju organizaciju zdravstvene zaštite i ulaganje u znanje domaćih ljekara. Cilj je, kada god je to medicinski moguće, djeci omogućiti liječenje u Bosni i Hercegovini, dok bi se u inostranstvo odlazilo kada za to postoji stvarna medicinska potreba. Umjesto da pacijenti uvijek putuju za znanjem, poruka roditelja je da znanje i iskustvo treba dovoditi u BiH kroz edukaciju ljekara i međunarodnu saradnju. Njihova poruka institucijama je jasna: kritika sistema nije usmjerena protiv pojedinaca, već ima za cilj da se sistem mijenja nabolje. Pomoć jednom djetetu rješava jedan problem, ali izgradnja boljeg sistema može promijeniti živote brojnih porodica. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Šta ostane kada uspjeh, novac, pozicija i potvrda drugih prestanu biti mjerilo vlastite vrijednosti? Sa tim poitanjima otvaramo novu - treću sezonu podcasta Životna škola. Upravo je odnos prema uspjehu jedna od tema razgovora sa Darkom Mirkovićem, predavačem, trenerom i poduzetnikom koji već dvije decenije istražuje kako ljudi razmišljaju, šta ih pokreće i motiviše. Mirković otvoreno govori o vlastitom putu i promjeni pogleda na stvari koje su mu nekada bile najvažnije. Prisjećajući se djetinjstva, kaže da je želio automobile, putovanja, novac i slobodu, ali i potvrdu vlastite vrijednosti. Danas na uspjeh gleda drugačije. U razgovoru objašnjava zašto ga više ne posmatra kao tačku do koje čovjek treba stići te govori o unutrašnjem miru, slobodi i upoznavanju sebe. Mirković govori o periodu u kojem se nakon povratka iz Sjedinjenih Američkih država odlučio za posao u Raiffeisen banci, iako je imao ugovor na tri mjeseca, bez fiksne plate. Govori o odlasku od vrata do vrata, prvim klijentima i pristupu zbog kojeg je svaku nedoumicu pokušavao pretvoriti u novu mogućnost. Iz tog iskustva razgovor prelazi na prodaju, odnos prema klijentima, liderstvo i probleme koji nastaju kada najbolji prodavači postanu menadžeri, ali nastave razmišljati kao izvršioci. Mirković govori i o motivaciji, manipulaciji, povjerenju i intuiciji. U Životnoj školi otvara se i pitanje odnosa zaposlenih i poslodavaca, angažovanosti na poslu, quiet quittinga i novih generacija koje dolaze na tržište rada. Mirković govori o njihovom odnosu prema poslu, instant nagradama i društvenim mrežama, ali naglašava i njihove kvalitete. Veliki dio razgovora posvećen je strahovima. Mirković kao dva fundamentalna stečena straha izdvaja strah od neuspjeha i strah od odbacivanja, a govori i o vlastitom strahu od gubitka kontrole. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail S nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović Edin Dilberović, dugogodišnji direktor Direkcije za evropske integracije naše zemlje. Karijeru je započeo u Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, gdje je sada sekretar, bio je naš ambasador u Beču i Berlinu, radio s UN-om, OSCE-om, Vijećem Evrope, ali i s domaćim političarima. Uživo je pratio i pomagao napore da se naprave reformski iskoraci, a bez sumnje prati i analizira planetarne turbulencije kojima svjedočimo. Zna li Bruxelles ko koči Bosnu i Hercegovinu - jesu li konačno sve maske pale? Hoće li Vučiću i dalje gledati kroz prste? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail - Rodila si, šta hoćeš, jedna je od rečenica uz koje su generacije žena naučile prihvatati bol, nelagodu i promjene u vlastitom tijelu kao nešto s čim jednostavno moraju živjeti. Ali ono što je često ne mora istovremeno biti i normalno. Upravo je to jedna od ključnih poruka doktorice Amre Mujkanović Džino, specijalizantice ginekologije i akušerstva i gošće nove epizode podcasta (Ne)poznato ljudskom tijelu. Razgovor o ženskom zdravlju otvorio je treću sezonu podcasta, a u fokusu su promjene kroz koje žensko tijelo prolazi nakon poroda, tokom perimenopauze, menopauze i drugih tranzicijskih perioda. Ono što je sigurno problem u ženskom zdravlju jeste što se upravo to što je normalno zamijeni za čestu pojavu, upozorava dr. Mujkanović Džino. Bolni intimni odnosi, osjećaj nelagode u području karlice i vagine, urinarna inkontinencija, nekontrolisano ispuštanje gasova ili stolice samo su neki od problema koje, kaže, žene nauče trpjeti godinama. Poseban dio razgovora posvećen je oporavku nakon poroda i uvriježenom očekivanju da bi žena nakon četiri do šest sedmica trebala biti spremna vratiti se životu kakav je vodila prije trudnoće. Razgovaralo se i o carskom rezu, koji žene, kako kaže gošća, ponekad ni same ne doživljavaju kao operaciju. Dr. Mujkanović Džino naglašava da je riječ o „vrlo, vrlo ozbiljnoj abdominalnoj operaciji“ te detaljno objašnjava kroz koliko se slojeva prolazi prije dolaska do maternice i koliko tkiva nakon toga mora zacijeliti. Jednako važna tema je karlično dno i problemi koji mogu nastati nakon trudnoće i poroda. Posebno je naglašeno da univerzalno propisivanje Kegelovih vježbi nije odgovor za svaku ženu, jer stanje mišića karličnog dna prvo treba procijeniti. U drugom dijelu epizode razgovor prelazi na perimenopauzu i simptome koji se ne svode samo na valunge i promjene menstrualnog ciklusa. Problemi sa snom, razdražljivost, anksioznost, poteškoće s koncentracijom, zaboravljanje, smanjen libido i bolni odnosi također mogu biti dio ovog tranzicijskog perioda, iako Dr. Mujkanović Džino upozorava da druge moguće uzroke treba isključiti. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Novu sezonu podcasta U kontru sa Draganom Markovinom otvara razgovor s Milčom Mančevskim, jednim od najzanimljivijih i najosebujnijih filmskih autora koji su potekli s ovih prostora. Mančevski se, po vlastitom priznanju Rade Šerbedžije, pojavio gotovo niotkuda i ponudio mu priliku za novu karijeru, glavnu ulogu u njegovom prvijencu „Prije kiše“.Film posebne atmosfere, smješten u Makedoniju obilježenu makedonsko-albanskim sukobom, osvojio je Zlatnog lava u Veneciji, bio nominiran za Oscara i ostao jedno od onih ostvarenja čija emocionalna snaga ne blijedi ni desetljećima poslije. Fenomen je to za koji ni sam Mančevski nema sasvim jednostavno objašnjenje. Markovina i Mančevski su se u razgovoru vratili nastanku i životu prije filma „Prije kiše“, njegovu odlasku u Ameriku te odnosu prema Skoplju i Makedoniji, onakvima kakve ih je zatekao pri prvom povratku, ali i kakvima ih vidi danas. Posebno su govorili o kontrastu između modernističkog Skoplja socijalističkog razdoblja i današnje „kipomanije“, kao i pokušaja da se autentična arhitektura prekrije novim fasadama i tako izgradi neka druga, uljepšana historija grada. Dotaknuli su se i skopske muzičke scene prije rata, njegova odrastanja u Jugoslaviji i doživljaja njenog raspada. Mančevski je govorio i o svakodnevnom životu u New Yorku, o tome kako je riješio stambeno pitanje u jednom od najskupljih gradova svijeta, kako se kreće biciklom i kako je godinama vozio stari Pony bicikl, sve dok mu ga nisu ukrali. Razgovarali su o odnosu New Yorka i New Jerseya, klubovima koje posjećuje i koncertima savremene klasične muzike. Pitanje povratka u Skoplje prirodno ih je dovelo i do njegova odnosa prema novim generacijama i mogućnosti da s njima radi. Mančevski kaže da mu je život na samo jednoj adresi danas gotovo nezamisliv jer voli imati dva doma. Razgovarali su i o Hollywoodu, odnosno o tome zašto tamo nikada nije želio graditi karijeru te zašto ga više privlače evropske teme, prostori i filmski senzibilitet. Govorio je i o nastanku svog drugog filma, „Prašina“, svojevrsnog istočnjačkog westerna koji spaja Ameriku i Makedoniju. Otvorili su i pitanje koliko ga je golemi uspjeh „Prije kiše“, kao i Zlatni lav u Veneciji, opteretio pri stvaranju drugog filma te kako je „Prašina“ politički dočekana u osjetljivom trenutku. Na kraju su razgovarali i o dokumentarnom filmu „Dobri ljudi“, posvećenom tragediji u noćnom klubu u Kočanima, u kojoj je život izgubilo 63 ljudi, a zbog kojeg je Mančevski došao na Sarajevo Film Festival. Prisjetili su se i njegovog prvog dolaska u Sarajevo sa filmom „Prije kiše“. Milčo Mančevski jedan je od onih ljudi koji nas podsjećaju na to kakvo bogatstvo talenata, ideja i senzibiliteta postoji na ovim prostorima i da ono, uprkos svemu, ne može tek tako nestati. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Gdje prestaje ono što nazivamo lošim karakterom, a počinje narcisoidno ponašanje koje može ukazivati na poremećaj ličnosti? Specijalistica psihijatrije, Mirela Arnautović - Tahirović, upozorava da nije svaka potreba za pažnjom, pohvalom ili potvrdom znak narcisoidnog poremećaja. - Svi mi u sebi imamo sve emocije i različite obrasce ponašanja. Često volim reći da nisam ja odgovorna baš uvijek. Jesam odgovorna za svoje ponašanje, ali i vi ćete u meni nešto izazvati, kao što ću i ja u vama, objašnjava Arnautović-Tahirović. Prema njenim riječima, određene narcisoidne osobine postoje kod svakog čovjeka, ali to samo po sebi ne znači da osoba ima narcisoidni poremećaj ličnosti. - Svi mi imamo taj mali dio narcisoidnosti. Naravno, to nije narcisoidni poremećaj ili poremećaj ličnosti, ali neke od tih osobina svakako jesu, navodi. Ključna razlika, kako ističe, nalazi se u tome koliko određeni obrazac ponašanja postaje izražen i koliko utiče na svakodnevni život i odnose s drugim ljudima. - Osnovna karakteristika ljudi za koje ćemo reći da imaju narcisoidni poremećaj jeste da oni apsolutno ne razmišljaju o osjećajima drugih ljudi, kaže Arnautović - Tahirović. Takve osobe, dodaje, teško prihvaćaju kritiku, priznaju grešku ili čuju riječ ne. Često imaju potrebu da budu najbolji, najljepši, najvažniji ili da im se drugi neprestano dive. Ipak, potreba za potvrdom sama po sebi nije znak poremećaja. - Svako od nas u određenom periodu života ili u određenoj situaciji ima potrebu da bude najljepši, da mu se to kaže, ili da bude najbolji u nečemu. Ima potrebu da se validira njegovo znanje. To nas ne može svrstavati u kategoriju poremećaja ličnosti, objašnjava Arnautović - Tahirović. Problem nastaje kada takvo ponašanje prestane biti povremena potreba i postane ustaljeni način funkcioniranja. - Ako to postane vaš obrazac ponašanja, ako postane svakodnevnica: ja uvijek moram biti prvi, moram biti najbolji, moram biti najljepši, meni se svi moraju diviti, onda govorimo o nečemu što je mnogo ozbiljnije, kaže. Posebno ističe situacije u kojima osoba konstantno odbija bilo kakvu kritiku i nema potrebu da preispita vlastite postupke. - Ako to postane stil života, odnosno obrazac po kojem svakodnevno funkcioniramo, a pri tome nikad ne prihvaćamo kritiku, nikad ne prihvaćamo da smo možda pogriješili i nikad ne preispitujemo sebe, nego naprosto mislimo: ja sam uvijek u pravu i samo sam ja u pravu, onda je to problem, navodi ona. Na pitanje kakav je život osobe koja tako funkcionira, odgovor je, pomalo paradoksalno, da takvoj osobi vlastiti život možda i ne izgleda loše. - Za ljude koji su u tom poremećaju vrlo je lijep, jer oni misle da su u pravu, da su nedostižni i nedodirljivi. Sigurno je da je za njih taj život lijep, a za sve ostale vrlo težak, zaključuje Arnautović - Tahirović. Kako se zaštititi od narcisoidnih osoba i prekinuti začarani krug u kojem im, često nesvjesno, dopuštamo da utiču na naše raspoloženje i odnose? Jedan od najvažnijih koraka je postavljanje jasnih granica. Zato je važno jasno reći šta jeste, a šta nije prihvatljivo. - Postaviti granice. Vrlo jasne granice. Ovo nije način ponašanja prema meni i ja to neću tolerirati. Neću razgovarati s tobom dok me vrijeđaš. I tu se završava razgovor, govori Arnautović - Tahirović. Ignoriranje se često navodi kao način suočavanja s narcisoidnim osobama, ali doktorica Mirela naglašava da je važnije zauzeti jasan stav i biti dosljedan. Situacija je posebno složena kada narcisoidnu osobu ne možemo jednostavno izbaciti iz svog života, kao što je slučaj na poslu. Tada nije uvijek moguće prekinuti kontakt, ali je moguće postaviti profesionalne granice i zaštititi sebe. - Rješavanje problema na poslu je isto kao i u privatnom životu: postavljanje jasnih granica. Nekad to znači nikakvu komunikaciju, a nekad vrlo površnu komunikaciju, ali morate nekako zauzeti se za sebe. Ne bojati se postaviti granice, kaže Arnautović-Tahirović. Na kraju, važno je znati vlastitu vrijednost. Zaposleni koji odgovorno i kvalitetno obavlja svoj posao ne treba unaprijed pristajati na manje poštovanja, priznanja ili prava samo zato što je neki kolega glasniji, nametljiviji ili ima višu poziciju. - Ako ste zaista kvalitetan radnik i dolazite na posao da odradite svoj posao, onda imate potpuno pravo da tražite iste benefite i zasluge kao vaš kolega, kaže Arnautović-Tahirovi i naglašava da je ključ u jasnim granicama, profesionalnoj komunikaciji i spremnosti da se zauzmemo za sebe. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail U prvoj ovogodišnjoj epizodi nove sezone podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović naš je gost Rick Holtzapple, šef Misije OSCE-a u našoj zemlji. Ambasador Holtzapple je karijerni američki diplomata, ovdje je od avgusta prošle godine, a služio je prije toga u stalnom predstavništvu Sjedinjenih Država u NATO-u u Bruxellesu, bio je otpravnik poslova u američkoj ambasadi u Beninu, no ono što je nama posebno važno jeste njegovo značajno diplomatsko iskustvo u našim krajevima: karijeru je počeo ratnih godina u Ambasadi u Zagrebu, nakon rata je bio savjetnik u prelaznoj upravi UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srem, radio je i na programima za Kosovo i Crnu Goru pri Nacionalnom demokratskom institutu u Washingtonu, a u dva navrata bio je direktor za Balkan pri Vijeću za nacionalnu sigurnost u Bijeloj kući. Sve u svemu - zna nas. Jesmo li najteži slučaj? Kako bi detektirao ključne probleme naše zemlje? Kako ocjenjuje uvođenje novih izbornih tehnologija? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Edin Cocalić, nekadašnji fudbaler Željezničara i reprezentacije BiH, posljednji je gost u studiju podcasta (IN)Direkt. Iz omladinske škole Željezničara uspio je da stigne do dresa reprezentacije Bosne i Hercegovine. Počeo je u Pašićevoj Bubamari, stigao kao dječak na Grbavicu, a potom preko Grčke, Izraela, Belgije i Turske i konačnog povratka u Željezničar karijera Edina Cocalića trajala je gotovo dvije decenije i obilježena je disciplinom, borbenošću i dosljednošću. Profesionalna karijera započela je u matičnom Željezničaru, a kasnije je nosio dresove Panioniosa, Maccabija Haife, Mechelena, Akhisarspora, Altaya i Panetolikosa prije nego što se 2022. vratio na Grbavicu, gdje je završio igračku karijeru. Interesantna je priča o tome kako je zapravo završio svoju profesionalnu karijeru. - Jedna od stvari koja je utjecala da se vratim je bio snimak jedne od utakmica Želje, kada sam vidio kako navijači podržavaju igrače, ja sam se naježio. Mislio sam bilo bi super da još jednom dođem, istrčim pred te navijače i tako "zavrtim" taj krug. Da završi gdje je i počelo. Iskreno nisam mislio da to može biti duže od šest mjeseci. Bila je zima i mislio sam da ću doći biti tu do ljeta, maksimalno do zime naredne. Bilo je to dosta turbulentna situacija u klubu, teško vrijeme i neke stvari su bile gotovo bezizlazne. - Meni su ljudi na prvom sastanku rekli da je cilja da opstanemo u ligi, budžet je bio nizak. Ja sam im rekao da mi ponude šta mogu ponuditi, jer sam znao šta me čeka. Prošao sam već teške trenutke sa Željom. Vratiš se pun želje, entuzijazma, žara, ali onda s vremenom to prestane, jednostavno tinja. To nije lako. Bilo je to izazovno vrijeme, ali smo imali zaista sjajnu grupu igrača. Mi stariji smo preuzeli tu ulogu lidera, ali je najbitnije bilo da smo sjajno funkcionisali između sebe. Vrijeme koje je proveo na Grbavici u posljednjem mandatu bilo je dosta turbulentno, bilo je uspona i padova i sve to je ostavilo traga na njemu. Kako sam kaže kad je postalo jasno da neće više igrati osjetio je olakšanje. - Uglavnom ja sam znao duboko u sebi da je kraj blizu. Fizički sam bio ok, ali mentalno nisam bio spreman da dajem svoj maksimum. Fizički se možda i mogu spremiti, ali mentalno teško. Znao sam na dva tri mjeseca prije da to nije to. Neka igraju mlađi, ja sam tu da doprinesem na neki drugi način, ako treba. Igrali smo zadnje kolo protiv Borca na Grbavici, ja sam rekao to je moja zadnja utakmica. S druge strane, imao sam pritiske od mojih dobrih drugova, koji prate i vole klub. Govorili su mi nemoj da staneš, idemo dalje. Zvali su me i ljudi iz kluba, ali ja sam takav, jednostavno ne volim neke velike pritiske na mene. Jednostavno sam se isključio. Kada je dobio poziv iz kluba bio je spreman razgovarati da i u narednoj sezoni nosi dres tima sa Grbavice, ali je razgovor otišao u drugom pravcu. - Dobio sam poziv od sportskog direktora da dođem u klub. Pritom jedan moj dobar drug mi kaže, nemoj da ti padne na pamet da kažeš da nećeš da igraš više. Ja dolazim u klub sa namjerom da ostanem, spreman sam ja. Kontam bit će neko natezanje, neki razgovor, da me privole da ostanem, da sam bitan itd. Ja dolazim sa takvom percepcijom da ide u tom pravcu. I kažu mi da pređemo na stvar, direktor mi kaže: Edine klub više ne računa na tebe. Ostao sam šokiran. Pitao sam je li ozbiljno? Rekao sam da sam se nadao da će me nagovarati da ostanem da igram, ali kažem dobro super. Ja sam sišao niz one stepenice i osjetio sam olakšanje neko, neki teret je "spao" s mene. Nisam se osjećao uvrijeđenim, ali mi nije bilo jasno zašto nije naša generacija, malo više uključena u rad kluba. Mislim da možemo doprinijeti boljem radu kluba. Ali tako je trebalo biti. Rado odem na Grbavicu, čujem se s ljudima, to je moj klub i uvijek će biti. Cocalić je za reprezentaciju Bosne i Hercegovine upisao je 10 nastupa, a interesantno je da je bio dio ekipe koja je osvojila Kirin kup u Japanu, kada je sa klupe Zmajeve predvodio Mehmed Baždarević. U novoj epizodi podcasta (IN)Direkt Edin Cocalić otvoreno govori o mnogim temama. Kako je došlo do debija za tim sa Grbavice i kako je izgledao odlazak iz Željezničara u inostranstvo? Šta je naučio igrajući u različitim državama i ligama? Koji treneri i saigrači su ostavili najveći trag? Kako danas gleda na reprezentaciju Bosne i Hercegovine? Ovo su samo neke od tema o kojim smo pričali tokom podcasta. Ne propustite razgovor s čovjekom koji je tokom cijele karijere bio sinonim za pouzdanost, karakter i profesionalizam. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Nijaz Mulahmetović, jedno od najprepoznatljivijih imena bh. futsala gost je nove epizode podcasta (IN)Direkt. Cuni, kako ga svi zovu i prepoznaju, uspio je svojim igrama, ali i odnosom i ponašanjem na terenu i izvan njega zaslužiti epitet legende bh. futsala. Nekadašnji kapiten futsal reprezentacije Bosne i Hercegovine, selektor ženske futsal reprezentacije BiH, danas je trener HMNK Rama sa kojim je napravio sjajan uspjeh. Prvo je ostvario plasman u Premijer ligu BiH, a potom je u najvišem rangu došao do finala gdje je u konačnici bila uspješnija Bubamara. Njegovi fudbalski počeci vezani su za FK Bosna, sa kojom je prošao sve omladinske selekcije i debitovao za prvi tim. Paralelno dok je fudbalski odrastao u dvorani Skenderija, rasla je i ljubav prema futsalu. Upravo je ta ljubav odredila njegov sportski, ali i životni put. - Počeli smo trenirati u ratu u dvorani Skenderija. Izazovi su bili igrati fudbal i dolaziti na treninge pod takvim uslovima. Imali smo finu ekipu, tu smo počeli i tu je krenula ta veza sa malim fudbalom, priča Mulahmetović. Tokom karijere imao je priliku da kroz igranje fudbala napravi iskorak. Bio je svojevremeno na probi u Turskoj, ali nije uspio da se nametne. Također je u nekoliko navrata bio blizu potpisa za neke druge bh. klubove, ali je uvijek nedostajalo nešto da se to i realizuje. - Nisam volio preuzeti rizik, uvijek sam tražio neki sigurniji put. To je jedna od stvari koju zamjeram sebi. Ne vjerujem da je sreća bila presudni faktor, ali nažalost kada je veliki fudbal u pitanju uvijek je nešto nedostajalo da bi se realizovalo ili krenulo u pravcu u kojem je trebalo biti, kaže on. U određenom momentu je odlučio da zeleni teren u potpunosti zamijeni parketom. - Počeo sam u Orliću i sjajno je krenulo. Bili su tu momci sa kojim sam igrao dosta turnira, poznavali smo se dobro. Tu je bio i Džeka Muminović, bilo je tu pregovora i razgovora, ali smo se dogovorili. U prvoj sezoni sam dao 30-ak golova, stigao je i poziv za reprezentaciju i jednostavno tako je krenula futsal priča, prisjeća se Cuni. Tokom svoje karijere osvojio je sve što se osvojiti može. Titule prvaka, Liga prvaka sa više klubova, nastupi za reprezentaciju BiH, mnoštvo turnira i čini se da mu je futsal vratio sve ono što nije uspio da napravi sa velikim fudbalom. - Mogu reći da je zaista tako. Dobio sam potvrdu tog fudbalskog kvaliteta kroz futsal. Ako govorim o finansijama to je neusporedivo, jer u futsalu nema puno novca kao u velikom fudbalu. Ali opet kad se čovjek nečim bavi želi tu potvrdu uspješnosti i to je za mene satisfakcija. U futsalu to pronalazim. Kapiten sam ekipe, najbolji igrač, strijelac, poziv za reprezentaciju, kasnije i kapiten reprezentacije, tako da mogu reći da sam potvrdu i priznanje u sportu dobio kroz futsal. I to je kroz karijeru potvrda toga da sam uspio napraviti nešto, govori Cuni. Razgovarali smo o razvoju futsala u Bosni i Hercegovini, izazovima igranja za reprezentaciju i iskustvima iz domaćih i međunarodnih takmičenja. Kako izgleda put od reprezentativca do selektora? Šta se desilo pa je "prelomio" da njegova budućnost bude vezana jedino za futsal? Da li je nedostajalo sreće i koji je faktor utjecao da ne napravi iskorak u fudbalu? Koji su najveći izazovi i najljepši trenuci njegove karijere i još mnogo interesantnih stvari iz njegovog životnog sportskog puta popularni Cuni je podijelio sa nama u podcastu. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Zoran Zekić po treći put je stigao na Koševo. Nakon povratka na klupu FK Sarajevo, Zekić je stigao u studio podcasta (IN)Direkt. Zekić je ostavio snažan trag među navijačima Bordo kluba i čovjek koji je priznao da je emocije prema Sarajevu nemoguće odvojiti od profesionalizma. Po povratku je poručio da se osjeća kao da nikada nije ni otišao te naglasio koliko su zajedništvo, ljubav prema klubu i odgovornost važni za uspjeh. U razgovoru otkrivamo šta ga je vratilo na Koševo, šta se dešavalo u periodu od njegovog odlaska do povratka u FK Sarajevo te kakve ambicije ima u novom poglavlju na našem najvećem stadionu. Dotakli smo se utakmica koje je vodio i svega onoga što je prethodilo njegovom odlasku iz Sarajeva. - Ja kad sam odlazio, razmišljao sam u svojoj glavi da ću se jednom vratiti. Nisam mislio da će biti ovako brzo, a moram reći da se brzo to odvilo sve. Nakon odlaska trenera Marija Cvitanović stupili smo u kontakt, krenuli razgovarati, osjetio sam tu emociju i vibru, neka drugačija razmišljanja u odnosu na zadnji put, nadam se da sam i ja sazrio dodatno. Nema tu puno pameti, sve što želim reći da nam želim puno sreće svima i dosta lijepih trenutaka, poručio je Zekić. Kada je napustio klupu Sarajeva rijetko ili gotovo nikako je govorio o razlozima odlaska. - Ne bih se volio vraćati na te stvari. Zato jednostavno nisam ni izlazio u javnost. Čovjek kad je "vruće glave" može svašta reći što i ne treba. Puno je tu emocija, dosta detalja koji se dešavaju iz dana u dan. I jednostavno skuplja se iz dana u dan. Treba sve to "isfiltrirati". Ja to jednostavno, neću reći da nisam uspio, ali se nakupilo toga svega. Nakon utakmice protiv Craiove na Koševu, koja je zaista bila sjajna i koju sam pogledao više puta, pojavila mi se nada da možemo napraviti iskorak. I onda sam u Rumuniji doživio veliko razočarenje, pa potom Radnik koji je otišao u nekom drugom smjeru. Osjetio sam da tu puno stvari ne funkcioniše i da na puno stvari ja nemam utjecaja, kao što sam mislio da sam imao dotad. Pošteno je bilo da odem, jer sam osjetio da ne mogu napraviti promjenu. Moram priznati da mi je sa druge strane prijala pauza nakon svega, iskren je Zekić. Dugo nakon povratka u Hrvatsku nije mogao da gleda utakmice tima sa Koševa. - Probao sam da gledam utakmicu protiv Sloge, i onda sam je odmah ugasio. Nisam dugo gledao i onda sam pogledao utakmicu protiv Širokog Brijega na Pecari, gdje je Sarajevo trebalo voditi nakon prvog poluvremena tri razlike, ali sam shvatio da još nisam spreman, rekao je Zekić. Gostovanje bivšeg skauta FK Sarajevo Josipa Korde na podcastu i razgovor o odnosima u klubu, podigao je dosta prašine u ovdašnjoj javnosti. - Ja tog dečka i ne poznajem, jer je on bio u klubu do mog dolaska. Hvala Bogu bilo je svega, ali takvih detalja kod mene nije. Prvenstveno ja to ne bih dozvolio. Ne znam otkud ta informacija, ali dobro. Ljudima su uvijek bitne takve informacije, nego pričati o onom što je dobro, poručio je Zekić. Tokom predstavljanja sam je rekao da dolazi iskusniji. Šta to znači u praksi? - Iskusniji sam po defaultu, jer sam godinu stariji. Imao sam poslije par mjeseci razgovor za posao i nakon 15 minuta sam se izvinio ljudima i rekao da nisam spreman. U ovih godinu dana imao sam priliku da radim neke stvari koje nisam radio ranije. Šetnja kroz šumu, u Osijeku pored Drave, bavio se vrtlarstvom, pročitao neku knjigu. U posljednjih šest mjeseci sam radio kao analitičar, gdje sam bio uključen u potpunosti u praćenje fudbala. I tu sam vidio neke stvari drugačije. Mislim da čovjek mora stalno učiti, kaže Zekić. Govorio je Zekić i o planovima za naredni period, ali i o uspjesima Guliashvilija i Čelika na koje je posebno ponosan. Jedan od segmenata razgovora svakako su bile i reprezentacije Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Zekić je kao gledalac posmatrao utakmicu u Zenici protiv Italije, pa nam je ispričao kako se osjećao na tribinama Bilinog polja. Iskreno, otvoreno i bez zadrške Zekić je odgovarao na sva naša pitanja. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail U zadnjoj ovosezonskoj epizodi podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom gost je Irfan Hošić, profesor, kustos, likovni kritičar i jedan od najistaknutijih kulturnih djelatnika Bosanske krajine. Kroz svoj rad u KRAK-u već godinama povezuje lokalni prostor sa savremenim umjetničkim i društvenim tokovima, pokazujući kako kultura može biti pokretač promjene i kritičkog promišljanja zajednice. Polazeći od stava da je prostor jedan od najvažnijih oblika kapitala kojim raspolažemo, Hošić govori o odgovornosti prema mjestima u kojima živimo i djelujemo. U vremenu koje neprestano nalaže transformaciju prostora, podsjeća da ne smijemo zaboraviti njegovu memoriju. Svako mjesto nosi slojeve iskustava, sjećanja i značenja koji oblikuju naš odnos prema zajednici i svijetu. Razgovaramo o Krajini, Bihaću i prostoru kao mjestu susreta različitih iskustava, ali i o izazovima djelovanja u sredini obilježenoj stalnim krizama i društvenim napetostima. Hošić govori o iskustvima stečenim tokom boravka u Detroitu kao stipendista Fulbright programa, o paralelama između različitih gradova i zajednica te o načinima na koje se kulturni rad može pretvoriti u prostor dijaloga i novih ideja. Tema razgovora su i projekti koje KRAK realizira kroz izložbe, radionice, seminare i javne diskusije, kao i značaj kulture u oblikovanju javnog prostora. Posebno se otvara pitanje fragmentiranosti savremenog društva i potrebe za novim povezivanjima - među ljudima, zajednicama i prostorima koje dijelimo. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail U novoj epizodi Oslobođene, zadnjoj ove sezone, ne razgovaramo o razlikama. Razgovaramo o onome što ostaje kada se razlike ogole do srži - čovjek, njegova savjest i potreba da razumije drugog. Gosti Oslobođene su fra Mirko Majdandžić, franjevac koji već godinama govori o jednostavnosti, čovječnosti i odgovornosti pojedinca u svijetu koji ubrzano gubi kompas.Izet efendija Čamdžić, imam poznat po otvorenim i direktnim porukama o stvarnosti zajednice, vjeri i svakodnevnim izazovima života u Bosni i Hercegovini. Otac Vladimir Stupar, pravoslavni sveštenik koji u svojim porukama često naglašava oprost, razumijevanje i potrebu da se čovjek vrati suštinskim vrijednostima. Tri tradicije. Tri jezika vjere. Govoreći o sve manjem broju brakova i rastućem nepovjerenju prema bračnoj zajednici, Izet efendija Čamdžić osvrnuo se na porast porodičnog nasilja i činjenicu da je za mnoge žene upravo dom postao jedno od najnesigurnijih mjesta. Istakao je da ga posebno zabrinjava paradoks društava koja se u velikoj mjeri deklariraju kao vjerska, a istovremeno bilježe slučajeve nasilja u porodici i potrebu za sigurnim kućama. - Pitam se kako je moguće da u gradovima poput Zenice ili Banje Luke, gdje bi se gotovo svi građani izjasnili kao vjernici, postoje sigurne kuće. U Banjoj Luci gotovo svaka porodica ima Bibliju, ikonu i obilježava svoju vjeru. U Zenici gotovo svaka porodica ima Kur'an i obilježava vjerske blagdane. Je li logično da u takvim sredinama postoje sigurne kuće, upitao je Čamdžić. Posebno je naglasio težinu činjenice da žene ponekad moraju napustiti vlastiti dom kako bi pronašle zaštitu. - Zamislite da iz vjerničke kuće pobjegne žena u sigurnu kuću, jer joj vlastita kuća nije sigurna. To je strašno. Kako odgovoriti na takvo pitanje, kazao je. Prema njegovim riječima, društvo mora uložiti mnogo više napora u odgoj i izgradnju moralnih vrijednosti, jer formalna pripadnost vjeri sama po sebi nije dovoljna da spriječi nasilje i nepravdu. - Svi bismo trebali upregnuti posljednje atome snage da odgajamo ljude. Problem je što je današnjem čovjeku profit postao bog, poručio je Čamdžić. Komentirajući činjenicu da se ljudi često pozivaju na vjeru, Boga i univerzalne vrijednosti poput milosti i ljubavi prema bližnjem, a istovremeno ostaju duboko podijeljeni, fra Mirko Majdandžić smatra da su korijeni problema u podjeli na "naše" i "vaše". - Mislim da smo pomalo popuštali tim pričama o našima i vašima. To je krenulo kroz rat i, nažalost, traje do danas. Ako izreknete bilo kakvu kritiku ili samo postavite neko pitanje, odmah će se javiti ljudi koji će reći: "Kako možeš, pa to je naš čovjek?", kazao je. Dodao je kako je upravo kritika često izraz želje da se nešto popravi, a ne napad na pojedinca ili grupu. - Iz ljubavi i želje da se nešto promijeni, treba nekad i opomenuti i kritizirati. Međutim, podlegli smo priči da su samo naši dobri, a još gore od toga je uvjerenje da naš čovjek ne može pogriješiti, istakao je, te dodao: "Kada za drugoga stalno ponavljate da ne valja, da je kriv za sve loše, onda od njega napravite metu o kojoj možete govoriti šta god želite. Tako se udaljavamo jedni od drugih umjesto da gradimo povjerenje". Govoreći o odgovornosti javnih ličnosti, posebno političkih i vjerskih predstavnika, naglasio je da upravo oni imaju najveći prostor da utiču na društvo. - Ljudi slušaju političare i vjerske predstavnike. Zato moramo biti spremni govoriti istinu, bez kalkulacija. Za svakog čovjeka koji je stradao, patio ili kojem je kuća zapaljena treba jasno reći šta se dogodilo i ne braniti nikoga samo zato što pripada "našima", zaključio je fra Mirko Majdandžić. Odgovarajući na pitanje kako se dogodilo da se, uprkos učenjima koja počivaju na dobroti, milosti i milosrđu, društvo sve više dijeli, otac Vladimir Stupar je istakao da je problem nastao onda kada je čovjek sebe postavio u središte svega. - Čovjek je sebe stavio kao mjeru svih stvari. Ono što ja mislim i osjećam želim nametnuti drugima. Ako oni ne misle i ne osjećaju kao ja, automatski postaju moji neprijatelji, kazao je Stupar. Naglasio je da takav pristup nije u skladu s temeljnim religijskim učenjima jer nijedan čovjek ne može drugima nametnuti vlastiti pogled na svijet. - Ja nisam mjera svih stvari. Ne mogu čak ni svojoj djeci, roditeljima, bratu, sestri ili supruzi nametnuti mišljenje ili pogled na svijet. Zato je potrebno da korigujemo sebe u svjetlosti božanske istine, rekao je. Govoreći iz perspektive pravoslavnog hrišćanstva, podsjetio je na Hristove riječi da je on "put, istina i život", ističući da upravo u tom učenju leži odgovor na pitanje šta znači biti milostiv. - Hristos nam je pokazao šta znači biti milostiv. To prije svega znači ne osuđivati drugog čovjeka, nastojati ga razumjeti, otkriti u njemu ljepotu istinskog bogo-čovječanskog lika i potaknuti dobro koje postoji u njemu, poručio je Stupar. Dodao je da se istinska milost ne ogleda u tome da druge prilagođavamo vlastitim očekivanjima, već da u svakom čovjeku prepoznamo dostojanstvo i vrijednost, bez obzira na razlike koje postoje među ljudima. - Kada prestanemo sebe smatrati mjerom svih stvari i počnemo u drugima tražiti ono dobro, tada otvaramo prostor za razumijevanje, milosrđe i istinski dijalog, zaključio je otac Vladimir Stupar. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Postoje ljudi koji grade biznise prateći tržišne analize, sigurne projekcije i finansijske kalkulacije. Renad Čelik pripada drugoj grupi. Njegov put obilježili su rizik, intuicija i uvjerenje da se velike stvari ne mogu graditi samo logikom profita. U novoj epizodi podcasta Životna škola Čelik otvoreno govori o životnom putu koji ga je odveo od ratnog djetinjstva i izbjeglištva, preko navijačkih tribina i buntovnih godina, do pozicije jednog od najprepoznatljivijih ljudi regionalne event industrije. Prisjećajući se djetinjstva, govori o odrastanju nakon rata, iskustvu vršnjačkog nasilja i osjećaju nepripadanja koji je obilježio njegove rane godine. Veliki dio razgovora posvećen je navijačkom životu, koji je, kako ističe, bio istovremeno izvor problema, ali i prijateljstava koja traju do danas. Kaže da je iz tog puta uspio izvući najpozitivnije i najbolje stvari. Posebno zanimljiv dio razgovora odnosi se na njegov profesionalni razvoj. Nakon rada u marketinškim kampanjama i korporativnom sektoru, Čelik je shvatio da ga više privlači stvaranje događaja i emocija nego politički marketing. Prava prekretnica dogodila se nakon rođenja sina Vitora. Upravo tada donosi odluku koju mnogi smatraju nelogičnom - napušta siguran posao i potpuno se posvećuje poduzetništvu. Posebno mjesto u razgovoru zauzima priča o Garden of Dreamsu, projektu koji je godinama rastao bez velikih investitora, oslanjajući se na vlastita sredstva, podršku prijatelja i vjeru da kulturna i kreativna industrija mogu biti ozbiljan pokretač razvoja Sarajeva. Najveći izazov do sada predstavlja organizacija koncerta legendarnog sastava Prodigy. Za realizaciju projekta podignut je kredit od milion maraka, dok ukupna investicija iznosi oko 1,7 miliona KM. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Aladin Isaković se, u posljednjoj utakmici NK Čelik u Prvoj ligi Federacije BiH na Bilinom polju, zvanično oprostio od aktivnog igranja fudbala. Simbolično, u devetoj minuti susreta, Isaković je ispraćen ovacijama sa terena i tribina, a taj momenat je bio jako emotivan za njega s obzirom na to da znamo koliko je vezan za klub i grad Zenicu. Upravo to je bila i tema našeg razgovora. - Iskreno vjeruj mi da još nisam svjestan. Iskreno 20 godina igrati nije lako. Utisci se još nisu slegli. Čovjek je svjestan da mora doći kraj, ali kad je došao taj trenutak jednostavno stalo je sve oko mene. Ali kako sam rekao Nedi Turkoviću u komentarima: "Ima se pravo jednom vratiti!", kroz smijeh nam govori Isaković. U devetoj minuti utakmice protiv Igmana, simbolično zbog broja na dresu, se oprostio od dresa Čelika i profesionalne karijere. - Prije tri godina sam u par navrata sa čelnicima kluba razgovarao o završetku karijere. Oni nisu bili za, rekli su mi da im trebam da budem uz mlade igrače. Danas mi je drago da sam ih poslušao, ostao do kraja i dočekao plasman u Premijer ligu BiH. U jednu sam ruku ponosan, sa druge strane mi je žao. Ali mislim da ću uvijek ostati uz klub, pa ćemo vidjeti šta će se desiti, priča Isaković. Prije tri godine je rekao da mu je najveća želja da se sa Čelikom vrati u Premijer ligu. - I sretan i zadovoljan i ponosan. Možda da se nije desilo da nismo ušli, ostao bih i dalje. Sebi sam dao obećanje oprostit ću se kad Čelik uđe u Premijer ligu i tako je i bilo, rekao je Isaković. Bilo je prilično emotivno u Zenici. - Teško je bilo izaći na zagrijavanje i na utakmicu. Dogovorili smo se da igram devet minuta, ali sam tražio od šefa Regoje da igram i dalje. Nadao sam se bar do 41. minute, ali je rekao dosta i završili smo to u devetoj minuti kakav je bio i dogovor. Svjestan si posljednja utakmica. Ideš dole, emocije su pomiješane. Porodica je cijela tu, sinovi su na tribinama, supruga... Bilo je teško, ali sam ponosan na sebe. Što sam bio uz moj Čelik i mogu ponosno, rahat i čista obraza reći da sam nešto ostvario s tim klubom, kaže Isaković. Bilo je i suza i počasni špalir i sve. - Stalo je. Stalo je sve. Jednostavno, ništa ja nisam vidio. Tek sam poslije dobivao slike, pa sam vidio šta se dešavalo. Jednostavno prošao sam do tribine pored sviju. Pokušavao sam se obuzdati, ali jednostavno nije moglo da se zaustavi. Sve je stalo u tih devet minuta, pogotovo kad je Sarajkić svirao izmjenu. Kada sam sjeo u ćošak klupe, sve je jednostavno "puklo" iz mene. Ja ne znam kako neki igrači kada se moraju oprostiti jako mladi, kako oni to podnesu, govori Isaković. Tokom svoje dugogodišnje karijere igrao je na pozicijama napadača i stopera, što je rijedak slučaj i čini ga jedinstvenim u bh. fudbalu. Naravno bilo je i drugih fudbalera koji su igrali na više pozicija, ali rijetki su toliko dugo nastupali i uspjeli da se održe. Najveći trag ostavio je u NK Čelik i FK Mladost (DK). Profesionalnu karijeru je započeo u Žepču, nakon čega je nastupao i za Travnik, Vitez i Frauenfeld. Kao kapiten Mladosti bio je jedan od ključnih igrača u periodu najvećih uspjeha kluba, uključujući osvajanje Prve lige Federacije BiH i plasman u Premijer ligu Bosne i Hercegovine. Navijači su ga 2019. godine proglasili najboljim igračem sezone. Aladin Isaković ostaje upamćen kao jedan od najprepoznatljivijih zeničkih nogometaša svoje generacije, primjer sportiste koji je tokom cijele karijere pokazivao odanost klubovima za koje je nastupao, ali je svakako zenički Čelik bio klub koji u njemu budi posebne emocije. U novoj epizodi (IN)Direkta govorio je o svom fudbalskom odrastanju, želji da nastupa za Čelik, privrženosti Zenici, ali i nastupima za druge klubove. Poseban segment emisije je priča o veličanstvenom, ali jako emotivnom oproštaju. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Visoki predstavnik Christian Schmidt obznanio je svoju odluku da se povuče s mjesta šefa OHR-a Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda sredinom prošlog mjeseca. Krajem ovog, trebali bismo znati ko će doći umjesto njega. No, važno je reći: njemački diplomata je maestralno razotkrio kočničare Bosne i Hercegovine, a Milorada Dodika natjerao i da klekne pred Sudom BiH, iskešira - za njega mizernu sumu - i otplati godinu zatvora, a onim enormnim, milionskim sumama koje je poslao preko okeana plati vlastitu scenografiju da ponizi i pljune Narodnu skupštinu Republike Srpske i još se obaveže na poštivanje državnog Ustavnog suda. Istina, Schmidt nije uspio natjerati domaće aktere da ispune famoznih 5+2 i zatvore OHR, ali je mandat potrošio ispravljajući krive Drine i omogućujući institucijama ove zemlje da budu funkcionalnije nego što ih je zatekao: on je taj koji je nametnuo zakon da bi Memorijalni centar Potočari Srebrenica nesmetano i dostojanstveno radio, spasio je državu od bankrota u slučaju Viaduct, deblokirao državne finansije, podsjetio Vijeće ministara na obaveze spram sedam institucija kulture, praktično spriječio mandatno manipuliranje promjenom nacije i korak po korak doveo CIK do prilike za relevantne izborne rezultate. Sve u svemu: pokazao koliko mu je stalo do svih u Bosni i Hercegovini i našeg ljudskog dostojanstva, a što bi rekao Josip Juratović - ne mogu Njemačka i Schmidt nas beskonačno moliti da nama bude bolje, a mi jednako pokazivati kako to ne želimo. Christian Schmidt je naš gost u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović, a ujedno i posljednjoj ovosezonskoj. Iz Bosne i Hercegovine ide nakon skoro pet i po godina, a čak se i načinom na koji je obznanio svoje povlačenje pobrinuo da OHR ostane i da dobijemo njegova nasljednika. Da nam pomogne, ako već nećemo sami sebi. Šta SAD hoće od Schmidta? Šta smatra svojim postignućima u mandatu? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Koliko su hormoni zaista odgovorni za probleme koje svakodnevno osjećamo? Da li su genetika i naslijeđe presudni za naše zdravlje ili ipak mnogo toga zavisi od životnih navika? Zašto žene često prekasno prepoznaju simptome perimenopauze i menopauze, a muškarci ignorišu znakove pada testosterona? O tim, ali i brojnim drugim temama u podcastu (Ne)poznato o ljudskom tijelu govorila je specijalistica endokrinologije i dijabetologije dr. Anida Divanović Slato. Tokom razgovora otvorena su pitanja koja se tiču gotovo svake porodice; od bolesti štitne žlijezde i gojaznosti, do hormonalne terapije, reproduktivnog zdravlja i značaja prevencije. Jedna od centralnih poruka razgovora bila je da hormoni imaju ogromnu ulogu u funkcionisanju organizma, ali da nisu odgovorni za sve probleme s kojima se suočavamo. Dr. Divanović Slato naglašava da na zdravlje snažno utiču i san, fizička aktivnost, ishrana i svakodnevne životne navike. Posebna pažnja posvećena je ženama koje ulaze u period perimenopauze i menopauze. Mnoge simptome poput nesanice, umora, promjena raspoloženja ili problema s koncentracijom često pripisuju stresu i svakodnevnim obavezama, ne prepoznajući da se iza svega mogu nalaziti hormonalne promjene. Upravo zbog toga veliki broj žena propušta priliku da na vrijeme potraži stručnu pomoć i poboljša kvalitet života. Tokom emisije razbijeni su i brojni mitovi. Jedan od najraširenijih odnosi se na hormonsku terapiju i strah od karcinoma dojke. Sagovornici su detaljno objasnili kako su određena istraživanja pogrešno interpretirana u javnosti, što je godinama stvaralo strah među ženama i odvraćalo ih od terapije koja mnogima može značajno pomoći. Govorilo se i o gojaznosti, koju savremena medicina prepoznaje kao hroničnu multifaktorijalnu bolest. U epizodi je istaknuto da prekomjerna tjelesna težina nije pitanje karaktera, volje ili lijenosti, nego složen zdravstveni problem na koji utiče veliki broj faktora – od genetike i hormona do načina života i psiholoških okolnosti. Ni muškarci nisu ostali po strani. Značajan dio razgovora posvećen je testosteronu, funkcionalnom hipogonadizmu, metaboličkom sindromu i opasnostima nekontrolisane upotrebe testosteronskih preparata. Posebno je upozoreno na zloupotrebu hormona bez medicinskog nadzora i na posljedice koje takva praksa može ostaviti na reproduktivno i kardiovaskularno zdravlje. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Siniša Malešević, rođen je u Banjoj Luci, i jedan je od najuglednijih svjetskih teoretičara nacije i nacionalizma. Diplomirao je sociologiju u Zagrebu, a danas predaje na University College Dublin. Autor je brojnih knjiga i naučnih studija prevedenih na 14 jezika. Među njegovim djelima objavljenim na našem jeziku ističu se „Države-nacije i nacionalizmi“, „Sociologija rata i nasilja“ te „Ideologija, legitimnost i nova država“. Član je Irske kraljevske akademije i Academiae Europaeae, kao i vanjski član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. U podcastu U kontru sa Draganom Markovinom govorio je o temama kojima se bavi u svojim istraživanjima, a koje su duboko obilježile prostor bivše Jugoslavije. Razgovor je obuhvatio atmosferu u Banjoj Luci devedesetih godina, kao i njegovu ideju istraživanja zanemarenog fenomena ideoloških izbjeglica - ljudi koji su odbili živjeti u nacionalističkoj i fašističkoj atmosferi, premda ih zbog njihove nacionalne pripadnosti niko nije prisiljavao na odlazak. Mnogi od njih, poput njegovih roditelja, bili su izloženi pritiscima i nasilju upravo zato što su se usprotivili vlastitoj sredini. Malešević i Markovina govorili su i o prvim višestranačkim izborima, procesu konstituiranja bošnjačke nacije te o tome kako je izgledalo ostati u Zagrebu tokom ratnih godina i zašto je upravo taj grad za njega predstavljao logičan životni i akademski izbor. Dotaknuli su se i pitanja zbog čega na ovim prostorima nikada nije zaživio projekt sličan Srednjoevropskom sveučilištu, kao i toga je li ikada razmišljao o povratku i pokušaju da se iznutra suprotstavi nacionalizmu i nasilju. U završnom dijelu razgovora osvrnuli su se na aktualna politička i društvena zbivanja: studentske i građanske proteste u Srbiji, stanje u Hrvatskoj te budućnost Evropske unije i njen odnos prema zemljama regije Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail U ovoj epizodi Oslobođene govorimo i o temi koju društvo često posmatra površno - hidžabu. Za neke simbol vjere, za druge simbol ograničenja, a za mnoge pitanje o kojem imaju mišljenje bez stvarnog pokušaja da razumiju ženu koja ga nosi. Može li ono što nekome izgleda kao strogo pravilo, drugome zapravo biti osjećaj slobode? I imamo li pravo suditi izborima koje sami nikada nismo morali donijeti? Gošća Emina Fajić govorila je o svom životnom putu, borbi s karcinomom dojke i odluci da nosi hidžab, ističući da je upravo bolest bila prekretnica koja je dodatno učvrstila njenu povezanost s vjerom. Prisjećajući se trenutka kada su ona i njena sestra, u razmaku od samo mjesec dana, saznale da boluju od karcinoma dojke, Emina kaže da je upravo tada doživjela najdublju duhovnu spoznaju. - Vjeru sam spoznala onog dana kada sam dobila papir da imam rak. Prvo što sam uradila bilo je da sam otišla kući, pala na sedždu i počela klanjati. Od tog dana nisam prestala. Moja povezanost s vjerom nikada nije bila jača nego tada, kazala je. Iako dolazi iz vjerske porodice i cijeli život je odgajana u tom duhu, ističe da je suočavanje s teškom bolešću promijenilo njen pogled na život. - Ne mogu reći da sam se vjeri vratila jer sam cijeli život bila odgajana u vjeri. Međutim, kada smo sestra i ja dobile dijagnozu karcinoma dojke, shvatile smo da nam jedino vjera može pomoći da izdržimo sve što dolazi, kaže Emina. Posebno naglašava da nikada nije osjećala ljutnju niti se pitala zašto se bolest dogodila baš njoj. - Nikada nisam bila ljuta. Nikada nisam pomislila: Zašto ja? Pitala sam se samo šta mi Gospodar šalje kroz ovu dijagnozu i koju poruku trebam razumjeti, kaže ona. Tokom liječenja, Emina i njena sestra prošle su kroz zahtjevne terapije i hemoterapije, zbog kojih su obje izgubile kosu. Upravo tada počela je razmišljati i o nošenju hidžaba. - Kada smo izgubile kosu, ja sam to doživjela kao znak. Pomislila sam da možda ne trebam čekati starost da se pokrijem. Život nije zagarantiran i niko ne zna koliko vremena ima pred sobom. Emina ističe da je riječ o jednom od najvažnijih koraka u njenom životu, koji je došao nakon dubokog promišljanja, duhovnog sazrijevanja i životnih iskušenja kroz koja je prošla. Kako kaže, ključ svega bila je sama odluka. Prisjetila se da je hidžab počela nositi na svoj 28. rođendan, koji danas doživljava kao simbol novog početka. - Bio je moj 28. rođendan tada. Taj rođendan je za mene predstavljao jedno novo rođenje. Rekla sam sebi: od sada sam ovo nova ja, priča nam Emina. Dodaje kako je tada shvatila da mnoge žene praktikuju vjeru, ali nikada ozbiljno ne razmišljaju o tom koraku, dok je kod nje želja već postojala i samo je čekala trenutak da je pretoči u djelo. Govoreći o tome šta za nju danas predstavlja marama, Emina ističe da je njen smisao mnogo dublji od vanjskog izgleda. - Za mene marama znači da radim sve ono čime ću zadovoljiti Gospodara, jer mi je On omogućio sve što imam. Posebno zdravlje i svaki novi dan života, kaže ona. Naglašava da nošenje hidžaba ne vidi kao obavezu prema ljudima, već kao ličnu duhovnu borbu i izraz zahvalnosti. - Gospodaru marama ne treba. To je zapravo borba sa samim sobom, sa svojim egom. Da sam spremna dati nešto od sebe radi Njegovog zadovoljstva, zaključuje. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Uprkos očekivanjima, dvodnevno druženje Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini okončano je bez bijelog dima: novi šef OHR-a nije izabran, mada se činilo da svi putevi vode ka tome da Antonio Zanardi Landi ušeta u Bijelu kuću na obali Miljacke. Teren je bio prilično preoran, novinarima su šaptana imena konkurencije radi, pa su čak i Sjedinjene Države izbacile svog, navodnog kandidata Williama Rugera, za koga je od početka bilo jasno da je u orbiti s ciljem - kako se kod nas kaže - da se vlasi ne dosjete, jer je upravo Landi američki favorit. U istom je paketu bio i Emanuele Giaufret, Italijan kao i Landi, najpoznatiji po dužnosti šefa Delegacije EU u Srbiji. No, bila je to jednačina bez ijedne nepoznate: tri imena, dva italijanska kandidata, dva američka prijedloga, nije ni trebalo čekati zasjedanje da se ozvaniči kako iza Landija stoje Vlada Italije i SAD. Ali, kada je u utrku, minut do 12, ubačen francuski diplomata Réne Troccaz, i to uz presing važnih gostiju iz Evropske unije, dalo se naslutiti da imenovanje neće proći glatko, možda baš i zbog načina na koji se zaigralo na Landija. Ispostavilo se da su ključne evropske sile Francuska i Njemačka za Troccaza dobile podršku Velike Britanije, najodanijeg američkog partnera na našem kontinentu, pa su produžeci zakazani za kraj mjeseca. S nama je danas u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović Adis Arapović, politolog i politički analitičar. Je li bio iznenađen američkim saopćenjem? Kakve su šanse francuskog diplomate da dođe u Sarajevo? Može li Bosna i Hercegovina postati poligon za obračun i potkusurivanje? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail U novoj epizodi podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom, gost je arhitekta i urbanista Semir Zubčević, jedan od najistaknutijih predstavnika generacije arhitekata koja se pojavila osamdesetih godina i obilježila jedno važno razdoblje sarajevske arhitektonske scene. Stasavajući u projektnoj kući DOM, tada predvođenoj mladim direktorom Hasanom Ćemalovićem, u okruženju koje je mladim autorima pružilo priliku za razvoj i profesionalnu afirmaciju, Zubčević je bio dio generacije čiji su članovi kasnije ostvarili značajne međunarodne karijere, potvrđujući kvalitet tadašnje škole arhitekture i obrazovnog sistema. Ovaj razgovor prati njegov profesionalni put od prvih uspjeha na velikim urbanističkim konkursima u Sarajevu, preko odlaska u Beč, grad koji je za mnoge arhitekte s ovih prostora predstavljao mjesto najvećih profesionalnih izazova i mogućnosti, do pozicije partnera u renomiranom bečkom arhitektonskom birou AWZT. Kroz brojne projekte urbanističkog planiranja i arhitekture, Zubčević je učestvovao u oblikovanju novih gradskih cjelina i javnih prostora koji su postali sastavni dio savremenog identiteta Beča. U podcastu govori o iskustvu rada na velikim urbanističkim zahvatima, planiranju kvalitetnog stanovanja, stvaranju javnih prostora koji zaista postaju dio života građana, te o odgovornosti arhitekata i urbanista u oblikovanju gradova. Poseban dio razgovora posvećen je projektima bolničkih kompleksa i savremenih zdravstvenih ustanova, području u kojem je stekao značajno međunarodno iskustvo i postao prepoznat kao ekspert koji svoja znanja prenosi novim generacijama arhitekata. Razgovaramo i o mogućnostima snažnijeg povezivanja domaće stručne scene sa arhitektima koji djeluju širom svijeta, kao i o ideji stvaranja Centra za arhitekturu, mjesta susreta znanja, iskustava i različitih profesionalnih perspektiva. Kroz tu temu otvara se i pitanje kako gradovi mogu koristiti potencijal vlastitih stručnjaka u promišljanju budućeg razvoja i kvalitetnijeg upravljanja urbanim prostorom. Iako je profesionalno ostvarenje pronašao u Austriji, Semir Zubčević nikada nije prekinuo vezu sa prostorom iz kojeg je potekao. Njegov profesionalni i životni put svjedoči o tome koliko su iskustvo, obrazovanje i kulturni horizont jednog prostora važni za oblikovanje arhitektonske misli. Zajedno sa suprugom, arhitekticom Dalilom Zubčević, koja u Beču vodi biro Atelier 13, a u Istri zajedno vode biro Erta, danas djeluje na različitim mjerilima arhitektonske prakse - od velikih urbanih sistema do projekata koji se vraćaju neposrednijem odnosu prema prostoru. Ovo je razgovor o arhitekturi, gradu i vremenu, ali i o ljudima koji svojim radom pokazuju kako kvalitetna stručna misao može trajno oblikovati prostor. Podcast koji podsjeća da najveći učitelj svih nas često ostaje upravo prostor našeg odrastanja, prostor koji nas oblikuje jednako snažno kao i ljudi koje na tom putu susrećemo. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Je li brak prevaziđena institucija ili i dalje važan stub društva? Koliko su se ljubav, povjerenje i zajedništvo promijenili kroz vrijeme i zašto je razvoda sve više? Gošće Oslobođene su Jelena Blagojević Hrabinja i Tanja S. Đurović. Njih dvije govore o tome vjeruju li još uvijek u brak kao instituciju, šta jedan odnos čini uspješnim, ali i da li su prethodne veze porazi ili važne životne lekcije. Jelena je govorila o braku, porodici i vrijednostima koje želi prenijeti svojoj djeci. Istakla je da bi, kada bi mogla vratiti vrijeme, većinu svojih životnih odluka donijela na isti način. - Da mogu sve ponovo, uglavnom bih sve uradila isto. Možda bih jedino neke stvari, poput udaje i majčinstva, uradila ranije, kaže Jelena. Govoreći o odrastanju, objasnila je da je iz roditeljskog doma ponijela i pozitivne primjere i pouke iz grešaka svojih roditelja. - Želim da moja djeca gledaju roditelje koji se vole i lijepo razgovaraju jedno s drugim. Mislim da je važno da iz kuće ponesu osjećaj topline i ljubavi koji će ih pratiti kroz život, govori Jelena. Pričala je i o izazovima bračnog života i sve češćim razvodima. Istakla je da brak nije savršen i da nijedan odnos ne funkcioniše bez problema i teških perioda. Prema njenom mišljenju, danas je najveći izazov sačuvati brak i raditi na odnosu kada među partnerima i dalje postoje emocije. - Nisam pristalica toga da se na prvi najmanji problem neko razvede. Mislim da je danas najteže ostati u braku i spasiti odnos ukoliko tu postoji emocija. Svaki brak ima momente kada nije baš tako lijepo, ali nije ni život uvijek lijep, kaže Jelena, te ističe da ne postoji univerzalna definicija „dobrog braka“, ali da postoje ključni elementi koji odnos čine kvalitetnim i stabilnim. - Ja mislim da treba mnogo da se razgovara, to bih stavila na prvo mjesto kao nešto što jedan brak čini dobrim. Onda razumijevanje. I ta mogućnost življenja vlastitog života, da nemamo kočnice jedno drugom, nego da jedno drugom dajemo vjetar u leđa. On moj život stvarno čini puno lakšim i ljepšim, nastavlja Jelena. Tanja S. Đurović je s Brankicom podijelila je svoje viđenje partnerskog odnosa i odluku zbog koje nikada nije stupila u zakonski brak. Otvoreno je objasnila da je odrastala uz klasične romantične ideale o vjenčanju i braku, ali da se njen pogled na to promijenio nakon ličnog gubitka. - Svi smo odrasli uz romantične priče i zamišljali svoje vjenčanje, ljude koji će biti prisutni, kako će sve izgledati. Ali meni se to srušilo kada mi je otac umro, jer nije bilo nikoga ko bi me izveo. Tada sam odlučila da ne želim taj papir ako nema tog trenutka koji mi je važan, priznala je Tanja i dodala da joj formalni brak nikada nije bio prioritet, te da joj je važniji emotivni odnos i bliskost s partnerom nego zakonska forma zajednice. - Bitno je da se volimo, a taj papir meni ništa ne znači ako ne može uz mene biti osoba koja mi je važna, ističe Tanja. Tanja se dotakla i razloga zbog kojih partnerski odnosi pucaju, čak i kada parovi imaju djecu koja ih povezuju. Istakla je da je u jednom trenutku i sama sa partnerom prepoznala da se njihovi životni putevi razilaze, bez velikih sukoba ili drama, te su odlučili da se razdvoje. - Shvatili smo da se razilazimo na našim tračnicama i nekako gubimo tu nit. Bez skandala i svađa smo se razišli. I danas mogu reći da su očevi moje djece moji jako dobri prijatelji, kaže Tanja. Govoreći o savremenim vezama, naglasila je da se danas ljudi češće i brže odlučuju na razlaz, dok su ranije brakovi trajali duže jer su partneri bili spremniji na kompromis i odricanje. - Nekad treba odustati od svojih principa, kaprica i inata. Treba se ponekad ušutjeti za dobrobit nečeg trećeg. Ljudi danas brzo ulaze i brzo izlaze iz odnosa, dok su ranije parovi duže ostajali zajedno jer su znali kad treba povući ručnu, poručila je Tanja. Za današnjeg partnera Tanja kaže da se nadopunjuju i da je on njena druga polovina jabuke. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Nova epizoda podcasta Životna škola donosi inspirativnu i emotivnu priču Suada Bešlića, poduzetnika i osnivača kompanije iz Živinica koja danas proizvodi vatrogasna vozila prema njemačkim standardima i izvozi ih na međunarodna tržišta. Rođen 1974. godine u Meškovićima kod Kalesije, rat ga je zatekao sa samo 17 godina. Dva puta je teško ranjen i na liječenje je prebačen u Njemačku, gdje započinje njegov drugi životni put. Tokom oporavka u Minhenu upoznaje gradonačelnika Erdinga koji mu pomaže da ostane u Njemačkoj i započne proces integracije. Od fizičkih poslova i rada u limariji, preko precizne mehanike i CNC mašina, do studija i inženjerskog rada - Suad se godinama gradio u njemačkom sistemu. Ključni zaokret desio se kada je postao konstruktor u renomiranoj firmi Lentner, jednom od vodećih svjetskih proizvođača vatrogasnih nadogradnji. U trenutku kada je trebao dovoditi radnike iz BiH u Njemačku, susret sa majkom jednog mladića promijenio mu je život. Shvatio je da ne želi odvoditi porodice iz domovine - nego donositi posao kući. Poseban dio razgovora posvećen je izazovima s kojima se susreo nakon povratka. Govori o administrativnim preprekama, odnosu institucija prema investitorima, iskustvima sa stranim partnerima i razlozima zbog kojih smatra da BiH ima mnogo veći potencijal nego što se često prikazuje u javnosti. Jedna od centralnih tema razgovora je dijaspora. Bešlić govori o važnosti povratka stručnih kadrova, iskustvima ljudi koji su se nakon godina rada u Njemačkoj, Austriji i drugim evropskim zemljama vratili u njegovu kompaniju, ali i o tome kako znanje i iskustvo stečeno u inostranstvu mogu doprinijeti razvoju BiH. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Krešimir Kordić jedan je od onih koji su obilježili jednu eru HŠK Zrinjski, ali i bh. fudbala općenito. Tokom karijere igrao je na poziciji napadača i ostao je upamćen kao jedan od najboljih strijelaca u historiji bh. fudbala, posebno kroz nastupe za HŠK Zrinjski Mostar, ali i u NK Široki Brijeg i HŠK Posušje. Kao i sva djeca u tom periodu je odrastao na ulici igrajući fudbala, a njegova ulica je bila specifična. - Igrali smo ispred zgrade, na jednom atomskom skloništu i tu je bio naš kutak za igranje fudbala. Tu je bio još Saša Papac, Toni Šunjić, Pero Stojkić i Bojan Bogdanović. To je sve u sto metara. Tu je bio i Semir Tuce. Kada god bi prolazio mi smo pokušavali nešto uraditi da nas primijeti. Jednom prilikom je izveo "slobodnjak" i bila je malo prljava lopta. Pogodio je sami ćošak garaže, ostao je trag i mi dugo nismo dirali taj trag lopte na limu garaže, prisjeća se Kordić. Fudbalsku karijeru započeo je u omladinskim kategorijama Veleža, a početkom rata nakratko je prekinut njegov fudbalski put. Potom je nakon nekog vremena počeo da trenira u ekipi Zrinjskog. - Ja sam kratko bio u Veležu, kod trenera Vladimira Skočajića. Potom je počeo rat i ta epizoda je završena. S osnivanjem Zrinjskog krenuli su i treninzi. Bilo je to teško vrijeme. Trenirali smo na terenu iza gdje je bio jedan put kojim smo dolazili na treninge. Znalo se desiti da počnu padati granate i mi smo prekidali treninge, priča Kordić. Kratko je bio član omladinskog pogona Hajduka iz Splita. - Bio sam tri godine u Splitu. Godinu kao kadet i dvije godine kao junior. To je bilo vrijeme kada je na Poljudu bila najbolja škola za omladince. To je bio dobar period i dobra odluka za mene. Tek kasnije sam shvatio da sam zapravo jedino ja iz moje generacije uspio u fudbalu, govori Kordić. Profesionalni debi za Zrinjski ostvario je 1999. godine. Već u prvim sezonama pokazao je veliki golgeterski potencijal, što mu je donijelo transfer u Hrvatski Dragovoljac 2002. godine, primijetio ga je Vjeran Simunić koji ga je odveo nakon jedne prijateljske utakmice sa Zagrebom. Nakon toga igrao je za NK Zadar, gdje je stekao dodatno iskustvo u hrvatskom nogometu. - Debitovao sam protiv Đerzeleza u Zenici. Svi mi maštamo o tome trenutku, ali kada dođe nije svejedno. Kada mi je Skočajić rekao da ću dobiti šansu nisam mogao vjerovati. Sjećam se on mi govori, a ja samog sebe uvjeravam da će to zaista biti. Kad si mlad imaš puno upitnika, ali s vremenom stječeš samopouzdanje i postaje sve bolje i bolje, kaže Kordić. Godine 2005. vratio se u Zrinjski i tada počinje najuspješniji period njegove karijere. Bio je jedan od ključnih igrača mostarskog kluba, osvojio je tri titule Premijer lige BiH i više puta bio najbolji strijelac ekipe. Njegovi golovi i borbenost učinili su ga miljenikom navijača. - Svaki put kada sam se vraćao osvajali smo trofej prvaka. Na početku mi nismo imali rejting koji imamo danas. Trebalo je proći taj period. Od sezone 2004/05 kada je stigla prva titula, pa potom još jedna, pa trofej Kupa BiH, već se tada vidjelo da Zrinjski postaje konstanta, ističe Kordić. U karijeri je još nastupao za Posušje i Široki Brijeg u Bosni i Hercegovini. - Uvijek sam imao neke svoje principe, nisam podnosio nepravdu. Ja sam čovjek sa kojim možeš pričati o svemu, ukazati na neke stvari i ja ću to prihvatiti. Ali kada vidim da me se pomjera, da me se žele "riješiti", onda ja donesem odluku na svoju ruku. Primijetio sam da sam malo podcijenjen, da drugi igrači dolaze, imaju dobre ugovore. Čuo sam neke riječi koje su bile ružne i nisam mogao dopustiti da to prođe tako. Bio sam tu od prvog dana i mislio sam da sam zaslužio bolje. Počele su dolaziti ponude, ali ja sam izabrao Posušje, jer je bilo blizu Mostara. Ja sam dosta nostalgičan i vezan za Mostar. Bila je to uspješna sezona, govori Kordić. Dvije sezone je proveo u Slovačkoj nastupajući za Slovan Bratislavu i Dunajsku Stredu. Sa Slovanom je osvojio prvenstvo i Kup Slovačke. - Cijela ekipa Artmedije je prešla u tadašnji Slovan, koji je promijenio vlasnika u tom momentu. Uvijek sam bio profesionalac. Zrinjski je moj klub, ali gdje god sam igrao davao sam svoj maksimum i tako sam ostao u dobrim odnosima i sa svim klubovima, ali i s ljudima iz klubova i država i gradova gdje sam nastupao, kaže on. Nakon epizode u Slovačkoj vraća se u BiH, ali ne u Zrinjski, nego ide na Pecaru. Sa Širokim Brijegom je osvojio Kup Bosne i Hercegovine. - Nisam se vratio u Zrinjski, jednostavno nije bilo ozbiljnog poziva. Došla je ponuda od Širokog Brijega, opet mi je bilo blizu kuće. Savladali smo Želju u finalu Kupa BiH. Bila je to jako dobra ekipa, veliki broj kvalitetnih igrača. Dvije godine na Pecari ću pamtiti po tome da sam imao mir. Mostar je specifičan, uvijek je svojevrsni pritisak. U Širokom nije bilo tako, puno dobrih prijateljstava, utakmica sa Udineseom, mogu samo reći riječi hvale za taj period, ispričao je Kordić. Kordić je među najboljim strijelcima u historiji Premijer lige BiH. Posebno se istakao u domaćim kup takmičenjima, gdje je zajedno sa Wagnerom ostao rekorder Kupa Bosne i Hercegovine po broju postignutih pogodaka, ukupno 30. Karijeru je završio 2016. godine ponovo u dresu Zrinjskog, kluba u kojem je ostavio najveći trag. Nakon završetka igračke karijere radi u omladinskom pogonu Zrinjskog, kao trener omladinaca. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us Fan Mail Kada se, u četvrtak, okonča dvodnevno druženje Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini, važnija od imena budućeg visokog predstavnika u našoj zemlji bit će odluka o njegovim ovlastima. Ako PIC zaključi da šef OHR-a treba biti pregovarač, bez mogućnosti da djeluje kao zaštitnik Dejtonskog mirovnog sporazuma, onda je posve svejedno hoće li ostati na obali Miljacke ili preseliti u briselske hodnike, kako priželjkuje Dragan Čović, zakleti europejac, koji je prije više od godinu zakočio baš svaku stopu evropskog puta ove zemlje, zabranjujući svojoj ispostavi u Vijeću ministara BiH čak i poštivanje zakona, jer propisi nisu po volji njegovom dugogodišnjem ruskom partneru iz Laktaša. Bez ovlasti, OHR nema smisla, upozorio je i bivši ambasador Sjedinjenih Država u našoj zemlji Michael Murphy, pa bi države okupljene u PIC-u morale osmisliti drugu vjerodostojnu strategiju za zaštitu Bosne i Hercegovine od onih koji je nastoje ugroziti ili uništiti. Šta će se dogoditi? I kako dalje? S nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović Šemsudin Mehmedović, dugogodišnji zastupnik u Parlamentu Bosne i Hercegovine, lider stranke Naprijed. Šta očekuje od sjednice PIC-a i koga bi rado vidio na čelu OHR-a? Može li Lučić pobijediti Čovića? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...